Odluka da osoba ili par apstinira od roditeljstva je sebična, tako bar kaže papa Franjo. Podsjetimo da i on sam nema djecu.  

Tokom njegovog nedavnog govora, papa je sa vjernicima podijelio priču o svom odrastanju, o tome kako su njegovi roditelji odgojili petero djece, a zatim je poručio da se brine za „sebičnu generaciju koja ne želi da se okruži djecom“.

Djeca, on tvrdi, su izvor nade za društvo, ona regenerišu i obogaćuju naše živote.

Njegovo mišljenje ne proizlazi samo iz religije i interesa crkve, on govori o očekivanju društva, o nametnutoj društvenoj obavezi da žena rađa i samo rađa. Papa je zabrinut jer živimo u vremenu u kom žene rađaju u kasnim 30-im, ranim 40-im godinama, a neke uopšte ne rađaju.

Papin govor o „sebičnosti“ predstavlja viđenje velikog procenta ovdašnje populacije. Žena na Balkanu svoje odluke ne moraju obrazlagati papi, one se suočavaju sa svakodnevnim pritiscima porodice, prijatelja i okruženja. Međutim, u ovom tekstu ne zanima me naše, oduvijek patrijahalno društvo, zanima me kako jedan od "najmodernijih" religioznih vođa može ljudsko pravo, pravo na odlučivanje, nazvati sebičnim.

Zašto bi ljudi koji se odluče posvetiti nečemu drugom, a ne djeci, bili sebični?

Iako se svi mladi ljudi danas suočavaju sa pitanjem „biti ili ne biti roditelj“, ljudi koji nemaju djecu još uvijek su nepravedno stigmatisani. Postoji to prećutno razumijevanje da oni svijetu duguju objašnjenje.

Svaka žena, koja se odluči za život bez djece, može očekivati intimna pitanja koja se tiču njenog reproduktivnog zdravlja, braka, osjećaja za odgovornost ili odsustva istog.

A najveći šok nastaje u trenutku kada osoba prizna da nema djecu jer ih ne želi.

Priče o neplodnosti i o pobačaju, evociraju simpatije. A kada žena prizna da je svjesno donijela odluku da ne rađa, ona je predstavljena kao hladna i bezdušna.

Istina je da roditelji, pored svih žrtava koje moraju podnijeti, osjećaju i neizmjerno zadovoljstvo.

Pored toga, u strogom ekonomskom smislu, djeca su javno dobro; smanjena stopa nataliteta je u mnogim zemljama, kao i kod nas, alarmantno smanjila broj poreskih obveznika. Radnici danas nose teret velikog broja penzionera. U tom pogledu ljudi koji se množe čine javno dobro, oni preuzimaju odgovornost za društvo.

Isto tako, rađanje ne mora značiti da će se osoba otuđiti od realnosti, roditeljstvo zapravo u mnogima budi osjećaj građanske dužnosti. Roditeljstvo ih podstiče da počnu razmišljati o temama koje utiču na sve nas, o zaštiti prirode, o globalnom zagrijavanju...

Postoje i dokazi da djeca mijenjaju ljude, da ih čine boljim osobama, ali činjenica je da prisilno roditeljstvo nije dobro za nikoga, najmanje za dijete.

Kako onda papa Franjo – čovjek koji je dobrovoljno okrenuo leđa porodici i prihvatio se nečega što za njega predstavlja veće dobro – ne razumije da i drugi razmišljaju kao on? Ako je u redu da se sveštenici predaju Bogu, zašto onda nije u redu da se drugi posvete medicini, školi, nauci -  da teže tome da vode srećan, smislen i produktivan život bez djece?

„Bijela kuga“ - titula koju smo danas dali ovom „društvenom problemu“ – treba da nas se tiče samo kada teška finansijska i socijalna situacija u državi, sprečava ljude da imaju djecu.

A kada su u pitanju drugi razlozi, to nije naša briga, to je individualan izbor. Sebično je taj izbor oduzeti od individualaca koji žele nešto drugo, nešto što nije roditeljstvo.