Kada je u pitanju moj lični život, mnogo toga se dogodilo u ovoj godini koja je na izmaku. Osim toga što sam sada starija za još godinu dana i što sam zaradila koju sijedu više, bilo je tu mnogih uspona i padova, srećnih i tužnih trenutaka... 

Bilo je i onih situacija u kojima sam žarko željela da odem iz ove zemlje, a onda već nekoliko minuta kasnije, ponovo bi se zaljubila u naše ljude, kafane, prirodu...

Ali, ovaj blog nije o meni, nego o tome šta smo svi zajedno naučili u ovoj 2014. godini.

Godina 2014. počela je kao i svaka druga; novogodišnjom žurkom, tmurnim prvim januarom provedenim u krevetu uz nezdravu, a tako ukusnu hranu.

Tada je u nekima od nas postojao i onaj dašak optimizma, osjećaj da smo okrenuli novi list u knjizi i da ćemo u toj godini učiniti sve ono što nismo postigli u prethodnoj.

Već u februaru 2014. godine desilo se nešto što Bosna i Hercegovina dugo nije vidjela.

Širom zemlje, bijesni, frustrirani građani izašli su na ulice tražeći promjene. Teški uslovi u kojima građani već decenijama žive probudili su nezadovoljstvo kod mnogih i protesti su buknuli u ovoj bespomoćnoj državi.

Demonstracije su započele 5. februara u Tuzli. U ovom gradu četiri privatizovane fabrike objavile su insolventnost, a tim činom pogođeno je oko 10.000 radnika, od kojih većina nije primila platu nekoliko godina.

Protesti su se proširili na glavni grad Bosne i Hercegovine, gdje su nezadovoljni građani blokirali saobraćaj u središtu grada.  

Nezadovoljstvo koje se godinama sakupljalo u građanima doživjelo je kulminaciju tog februara, a ogorčenje se brzo pretvorilo u nasilje.

U Tuzli su demonstranti gađali kamenjem zgradu Vlade Tuzlanskog kantona, palili svijeće i donosili ruže, tražeći ostavku vlade.

U Sarajevu su demonstracije prerasle u divljanje nekoliko stotina osoba koje su zapalile zgrade Vlade KS, Opštine Centar Sarajevo i Predsjedništva BiH.

Očaj je natjerao ljude da se ponašaju kao životinje.

U tom trenutku i nakon toliko godina patnje, građani, koje vlasti dugo ignorišu, nisu vidjeli drugi izlaz nego da pale i lupaju zgrade koje su izgrađene na znoju i suzama ljudi u statusu bijednika.

8. februara nemiri su polako prestali i pretvorili se u mirne proteste. Ulice su se čistile, a saobraćaj normalizovao. Tog osmog februara demonstracije su se proširile i na druge gradove u Bosni i Hercegovini, tačnije u Federaciji BiH.  

U Republici Srpskoj ljudi su nastavili da ćute. Dok se u Sarajevu protestovalo, u Banjaluci se pila kafa.  

Građani Republike Srpske ponašali su se kao da im ništa ne fali.

Međutim, činjenica je da smo svi jednako gladni za pravdom, za drugačijim životom, samo su tog februara 2014. godine, građani Sarajeva, Tuzle i drugih gradova širom FBiH pokazali da imaju snage da strah ostave po strani i da zajedno kažu „NE“.

Njihovo „NE“ čula je i međunarodna zajednica, koja je proteste nazvala „Bosansko proljeće“. Međutim, čim su protesti dobili taj veliki epitet sve se polako ugasilo, nestalo i palo u zaborav.

Nakon protesta osnovane su brojne neformalne grupe, međutim građani BiH vratili su se u svoj zimski san.

Nije realno bilo ni očekivati da će nekoliko hiljada ljudi preko noći napraviti značajan preokret u državi, ali od februarskih protesta naučili smo da postoje ljudi koji su spremni zauzeti svoje mjesto na ulicama. Građani su pokazali političarima da više ne žele biti pasivni posmatrači.

Uskoro nakon toga došle su poplave. Najgore poplave u istoriji naše države. One su iza sebe ostavile još veću neimaštinu, strah i bijedu.

Ljudima koji su imali vrlo malo vodena stihija je i to uništila.

U tim teškim trenucima građani su se ujedinili. Uprkos etničkim razlikama, koje političari godinama podržavaju, ljudi su se organizovali kako bi jedni drugima pomogli u obnovi. Oni su pokazali beskrajnu dobrotu u beznadežnoj situaciji.

Predstavnici vlasti su držali govore pred kamerama i bavili se bojom čizama, dok su "obični građani" svoju imovinu vadili iz blata i mulja, dijelili dušek na ledenom, mokrom podu i zajedno iz uništenih kuća izvlačili kabasti otpad, ostavštinu onog što su imali.

Odmah nakon poplava, zajedno sa redakcijom Frontala, obišla sam Doboj. Rat sam posmatrala očima djeteta, ali ono sto sam vidjela u Doboju podsjetilo me na opustošenost koju samo velika stratišta ostavljaju iza sebe.

Poplave su nas naučile da je priroda nepredvidljiva, da je njena moć jača i od naših političara. Pokazale su nam takođe da političari mogu sijati mržnju, potencirati podjele, ali da smo mi jednaki po ljudstvu. Prirodne katastrofe ne biraju žrtve po etnicitetu. Etnicitet je ljudska tvorevina, izmišljotina političara. Poplave su nam dokazale da bolje funkcionišemo kada se ujedinimo.

Nakon protesta i poplava, očaja i ujedinjena, mnogi su se nadali da će Opšti izbori donijeti promjene. Međutim, ljudi su se povukli u svoje nacionalne grupe, glasali sebično za svoju dobrobit, ne razmišljajući o široj slici, o široj populaciji i državi Bosni i Hercegovini.

Glasali smo za one koji su podnijeli krivične prijave protiv demonstranata. Glasali smo za one koji su nam leđa okrenuli kada nam se priroda osvetila. Glasali smo za one zbog kojih više od 50 odsto mladih ne radi.

Glasali smo za one zbog kojih se više ne nadamo boljim vremenima.  

U ovoj godini smo naučili da se možemo boriti za sebe, da možemo reći „NE“, da se možemo ujediniti... Ali, naučili smo i to da se i dalje nalazimo u okovima straha, da ćemo prije stradati i šaputati nego tražiti pravdu i drugačiji život.  

Više u nama ne postoji ni dašak optimizma. Sada znamo da iz godine u godinu okrećemo isti list u knjizi, a taj list nas čeka i u 2015. godini.

Srećna vam Nova (stara) godina!