Nama, djeci rođenoj pred sam kraj socijalističke Jugoslavije koji smo  se nekim čudom inficirali groznicom jugomitomanije, epoha nesvrstanih djeluje kao čarobno i svjetlosnim godinama udaljeno razdoblje. Beogradska konferencija nesvrstanih desila se u godini rođenja mog oca. Havanska kad je on bio bio skoro na pragu punoljetstva. Kad sam ja došao na svijet, taj isti svijet se već uveliko tresao i nesvrstani su gubili podlogu na kojoj stoje. Ali su ostale priče – o studentima iz Zaira, Gane, Burkine Faso koji zahvaljujući bratskim nesvrstanim vezama dolaze na studije elektrotehnike, poljoprivrede, tehnologije u Beograd, Novi Sad, Zagreb, o našim radnicima koji preko Energoprojekta idu u Zambiju,  Angolu ili Sudan da rade i grade. Najintenzivniji dio te saradnje upravo se odvija u trenutku kada se čitava Afrika rješava stega kolonijalizma i ogroman talas optimizma zapljuskuje ne samo ovaj kontinent nego i mnogo šire. Namjerno se fokusiram samo na Afriku iz prostog razloga. Taj nekada blizak kontinent je odavno postao sinonim za nešto daleko, mračno i beznadežno, kao da mi danas nemamo tu privilegiju da živimo u vremenu u kojem smo i sami postali dio trećeg svijeta, u koji se, kako kaže Andrić, „sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta”. 

Već duže vrijeme me drži gotovo opsesivna želja da pričam sa prevodiocima, sa organizatorima i učesnicima konferencija, sa djecom nastalom iz miješanih brakova crnih studenata koji su odlučili da ostanu ovdje i naših „domorodaca“, koji su postali spona između dva svijeta. Uopšte, sa svima onima koji su zahvaljujući nesvrstanosti postali karika i dokaz da svjetovi možda i nisu baš toliko daleki i da u jednom vremenu isključivosti i podjele može da se raskrili vizija slobode koja nadrasta manihejski izbor koji je stavljen pred tebe. Štaviše, mislim da je podsjećanje na te vizije slobode danas  postala dužnost, jer prava mogućnost izbora nije i ne može biti uslovljenost i ucjena novog hladnoratovskog vremena.

Neko bi mogao da kaže: „Ko su uopšte bili nesvrstani?“ I to je danas, skoro 25 godina nakon što je ovaj pokret izgubio važnost koju je nekada imao, savršeno logično pitanje, pogotovo za nove generacije.

Postoji jedna divna edicija iz 1978. koja se zove „Nesvrstanost i nesvrstani“ i svaka knjižica je posvećena jednoj od zemalja. Nijedna od njih nema više od četrdesetak strana, ali se zato u njima krije trista čuda. Samo kad se pogledaju naslovi i zemlje kojima su posvećene čovjeka uhvati neka  čudna nostalgija za vremenom koje u stvari nikad nismo ni proživjeli. „Gambija“, „Burundi“, „Oslobodilački pokreti na jugu Afrike“... „Argentinu“ je uredio ni manje ni više nego Goran Milić. Te knjižice su prvorazredno štivo, neopterećeno suvišnim podacima, a fascinantno u svojoj namjeri da daleke zemlje približe našem čitaocu i zbog toga bih zaista svima od srca preporučio da odu u prvu biblioteku i pitaju za ovaj izdavački biser bivše nam države. Pročitajte neke od njih, ako već nemate vremena ili živaca za sve, nećete se pokajati. Garantujem.