Kada si novinar ne možeš da ignorišeš dešavanja u svijetu. Nekada to nije ni loše. Znaš brojne zakone napamet, ali znaš i koliko se često ti zakoni krše, te istinu o državi u kojoj živiš. Znaš i nepotrebne informacije, tipa šta radi Barak Obama u svoje slobodno vrijeme... U suštini, glava ti je ispunjena raznim informacijama. Nekada zbog tih informacija ne možeš zaspati. Pogotovo kada se desi sedmica kao što je bila ova prethodna.

Mnoge teme su mi pale na pamet kada sam sjela da pišem ovaj članak, ali jedna je debelo preovladala.

Ova sedmica je zaista potvrdila onu poznatu latinsku poslovicu da je čovjek čovjeku vuk.

"Homo homini lupus est"

Svjesna sam okrutnosti ljudske rase. Čitam i pišem o prolivenoj krvi nevinih ljudi. Nedužni ljudi ginu, s tim sam se pomirila. Ali, po prvi put kada legnem u krevet ne mogu zaspati. Ne zbog toga što mi mozak radi dvjesto na sat, nego zbog straha koji se uselio u svaki dio mog tijela i koji ne želi da ode. Blag oblik anksioznosti, rekli bi psiholozi. Prepisali bi mi apstinenciju od crne hronike.

U posljednih pet dana smo se više puta suočili sa najvećom prijetnom današnjice - sa terorizmom.

Sedmica je počela sa objavljivanjem izvještaja američkog senatskog komiteta za obavještajne službe o mučenjima kojima su bili izloženi osumnjičeni teroristi.

Izvještaj u detalje opisuje brutalne metode ispitivanja, poput uskraćivanja sna, potapanja u vodu do ivice smrti i držanja osumnjičenih obješenih za ruke po 22 sata na dan.

"Zbog tehnika mučenja su spašeni životi", kaže direktor CIA-e. 

Ponavljam, čovjek je čovjeku vuk. 

U Sidneju je u utorak naoružani muškarac 16 sati držao taoce, zaposlene i goste jednog kafića u centru grada. Muškarac, koji je sebe nazivao šeikom, ranio je i ubio dvoje ljudi koji su tokom radne pauze došli na prvu jutarnju kafu. Kao što su to vjerovatno činili i svaki prethodni dan. Ovaj samozvani predstavnik "ispravnog islamskog učenja", koji je tokom pregovora od policije tražio zastavu "islamske države", poljuljao je osjećaj sigurnosti građana Sidneja, ali i šire.

Mene je ovaj užasan događaj lično pogodio. Okusila sam čokoladu u tom Lint kafiću u centru Sidneja. Fakultet sam završila u neposrenoj blizini. Stavila sam sebe na mjesto tih ljudi koji su satima bili zarobljeni od strane tog fanatika.

Ljudi su poginuli, a htjeli su samo šoljicu kafe.

Ponavljam, čovjek je čovjeku vuk.

U srijedu je taliban napao vojnu školu u Pakistanu. Ubijeno je 132 djece i devet odraslih. Masakr je trajao osam sati. Nedužna djeca stradala su tokom nastave.

Kafići u centru grada više nisu sigurni, ali nisu ni škole.

Ova tragedija je samo potvrdila da su žrtve islamskog terorizma često i muslimani, a koji se i sami bore protiv iskrivljenih, ekstremnih tumačenja ove religije.

Tragedija koja je zadesila Pakistan i tuga za nevinom nastradalom djecom vidljiva je u cijelom Pešvaru, pišu mediji, gdje se ljudi od srijede spontano okupljaju i pale svijeće i bacaju latice cvijeća za izgubljenim životima.

Strah me ponovo obuzima i ponavljam, čovjek je čovjeku vuk.

U Iraku i Siriji, pripadnici "islamske države" i dalje odsijecaju glave zapadnih talaca. U Africi "ratnici džihada" otimaju tinejdžerke iz škola.

Vijesti o samoubilačkim napadima u tim dijelovima svijeta su gotovo svakodnevne. U džamijama ginu muslimani. Na ulicama ginu djeca.

"Kuda ide ovaj svijet?", pitam se.

Težimo ka nekoj vrsti ljudske solidarnosti. U centru Sidneja građani polažu cvijeće žrtvama. U Pakistanu građani Pešvara odaju počast izgubljenoj djeci.

Međutim, ljudska solidarnost je kratkotrajna, kažu nam naši preci.

Citat "Istorija je tek nešto više od niza zločina, gluposti i nesreća čovječanstva", osnažuje uvjerenje da smo mi konflikta bića. Konflikt vlada tokom čitavom našeg postojanja.

Istina je, čovjek je čovjeku vuk.