Nekako u isto vrijeme su eskalirala nezadovoljstva građana u Ukrajini i Federaciji BiH. Srećom, na ovom našem prostoru stvari ovaj put nisu otišle predaleko. Da li možemo da izvučemo neke pouke iz ovih „događanja naroda“? Itekako.

Kad prosječan Srbin analizira ovakve stvari po pravilu u svemu vidi uticaj stranih vlada i obavještajnih službi. Takav rezon nije potpuno bez osnova budući da se kod nas još od dvadesetsedmomartovskih demonstracija 1941. godine svaki veći protest brižljivo analizira u različitim `kuhinjama`. No, previše smo otišli daleko u tom razmišljanju da je sve unaprijed pripremljeno negdje iza kulisa. Djelimično i jeste, no često zaboravljamo onaj najvažniji detalj. To radimo svi: i mi, obični građani, i naši političari.

Taj ključni momenat jeste sljedeći: osnovni agens svakog velikog protesta uvijek je veliko nezadovoljstvo naroda koji živi na nekom prostoru. Obavještajne službe mogu da manipulišu tim nezadovoljstvom, mogu da ga aktiviraju u momentu kad to njima odgovara, ali ne mogu niti da ga stvore niti da ga ugase. Unutrašnji faktor je uvijek primaran, dok su spoljni uticaji veoma važni ali nisu dominantni.

Zajednička karakteristika protesta u Federaciji BiH i Ukrajini jeste da su ljudi koji žive na tom prostoru počeli javno da iskazuju svoje nezadovoljstvo. Isto nezadovoljstvo koje postoji u Federaciji BiH postoji i u Republici Srpskoj, no ovaj put se nije podesio tajming za izlazak ljudi na ulice što ne znači da se to neće desiti ukoliko se uskoro stvari bitno ne promjene u društvu koje razaraju siromaštvo i endemska korupcija (a ništa ne ukazuje da će do promjena doći).

Slični motivi za nezadovoljstvo i proteste postojali su i u Ukrajini, s tim da je tamo specifičan jedan dodatni uzrok. Naime, zapadni Ukrajinci organski ne podnose Rusiju i momenat kad je predsjednik Ukrajine odlučio da prekine pregovore sa Evropskom unijom izazvao je bijes Ukrajinaca koji još od tridesetih godina prošlog vijeka i ogromne gladi koja je odnijela preko 20 miliona ukrajinskih života pod boljševicima okrivljuju Moskvu za uništavanje ukrajinske nacije. Ta mržnja koju oni osjećaju prema Rusiji jeste toliko jaka da uvijek može da motiviše znatan broj ljudi da izađu na ulice i počnu nasilno da se ponašaju. S druge strane, većinski dio građana, iako nesklon nasilnim akcijama, ipak ne osuđuje takvo ponašanje jer u osnovi dijeli iste stavove sa tim protestantima. Tako da u Ukrajini postoji veoma ozbiljna situacija u kojoj zapadni dio zemlje ima potpuno drugačiju viziju geostrateške pozicije Ukrajine od istočnog dijela, u kojem dominantno žive Rusi.

Suština jeste da iako je nesporno da različiti inostrani centri žele da iskoriste nezadovoljstvo građana u pravcu u kojem to njima odgovara-to nezadovoljstvo jeste jedan unutrašnji, originalno nastao fenomen. Greška koju čine naši političari jeste što to ne prepoznaju nego sve uvijek pokušavaju da objasne teorijama zavjere dok su stvari u osnovi daleko jednostavnije. Dakle, duboki društveni potresi uvijek svoj korjen imaju u samom društvu, te ih nije moguće tako jako radikalizovati spolja.

Istu pojavu smo imali i na primjeru bivše Jugoslavije: da, stoji da su mnogi inostrani centri radili na raspadu te zemlje, tačno je da su mnogi željeli da posvađaju narode u Jugoslaviji, ali ključna stvar zbog koje se zemlja raspala bila je ta što Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i Slovenci više nisu htjeli da žive zajedno. Postojale su ogromne unutrašnje tenzije koje nisu mogle vječno da se drže ispod tepiha u jednopartijskom sistemu zasnovanom na kultu jedne ličnosti i svemoćnom tajnom policijom. Čim su stege popustile-došlo je do eskalacije čiji je izvor bio unutra a ne spolja.

Prema tome, bilo bi dobro da političari iz Republike Srpske izvuku pouke iz ovih događaja. Nezadovoljstvo ljudi ne može dovijeka ostati kontrolisano i bez posljedica po političku elitu. U srpskom slučaju to nezadovoljstvo je posebno čudnovato i činjenica da „narod ćuti“ treba dodatno da zabrine vlast. Uostalom, još je knez Miloš Obrenović upozoravao: „Narod se buni i galami-steži kaiš. Narod ćuti-otpuštaj stege, narod je najopasniji kad zaćuti“.