BisGari Kasparov je postao svjetski prvak u šahu 9. novembra 1985. godine i, kako kaže, „tako ostvario životni cilj, ako čovjek od 22 godine uopće može govoriti o životnim ciljevima“. Tokom proslave organizovane tim povodom prišla mu je Rhona Petrosian, supruga šahovske legende Tigrana Petrosiana, i rekla mu: „Žao mi te. Najveći dan tvoga života je gotov“. Bila je to vrlo neprikladna čestitka na proslavi pobjede, ali Kasparov kaže da se ovih riječi često sjetio u godinama koje su uslijedile.

Mnogo ljudi sa kojima komuniciram čekaju velike datume u svojim životima. Moja kolegica iz srednje škole piše završni rad na magistarskom studiju. Muči se sa besmislenim ukrštavanjem literature korištene u radu čija će autentičnost biti provjerena na demo verziji nekog kompjuterskog programa. Kaže da će „sve biti mnogo drukčije i lakše“ onda kada odbrani taj rad. Kladio bih se da će njen rad biti ocijenjen ocjenom 9 ili 10, ali i da ga članovi Komisije neće pročitati. Šta će zaista biti drukčije nakon odbrane njenog magistarskog rada?

Svakog ljeta idem u Goražde, moj najdraži grad u Bosni i Hercegovini. Tamo živi i moja najdraža prijateljica, ali moja ljubav prema Goraždu nema nikakve veze s njom. Volim Drinu i volim karakter ljudi koji rastu uz Drinu. Ovog ljeta sam sjedio s njom i njenim vjerenikom i pričali su o njihovim planovima. Teško je, komplikovano, mučno je, govorili su, ali su mi saopćili da su odlučili da se vjenčaju. Bili su vrlo sretni i uzbuđeni. Pričali su o svadbenom salonu koji su odabrali, planom investicija u njihovu kuću, troškovima i izazovima planiranja svadbe. Nešto prije Nove godine su se razišli. Oboje imaju svoja objašnjenja, a i ja svoje: mislim da su se uplašili.

Generalno, moja generacija je u dobu u kojem se postavlja pitanje izazova i datuma i skoro svakodnevno sa nekim komuniciram na tu temu. Neki su oženjeni a neki nisu, neki imaju dobar a neki loš posao, neki se još školuju. Nije mali broj mojih vršnjaka (ja sam 1986. godište) koji su već prošli kroz ozbiljne zdravstvene poteškoće i koji su fasovali i ozbiljne zdravstvene probleme. Pritisak jednog užasnog pesimizma i beznađa je nagrizao čak i one za koje sam navikao da su čvrsti, uporni i otporni. Kada razgovaramo o planovima i ciljevima, uglavnom govore o ženidbi, kupovini stana ili automobila, traženju ili mjenjanju posla ili odlasku iz Bosne i Hercegovine. Dojma sam da smo svi mi u prvoj fazi „ulaska u mašinu“ i ozbiljnih izazova, i dojma sam da nam svima treba pomoć. Mnogi sa sjajem u očima pričaju o poznanicima koji su „već ostvarili ciljeve“, otplatili stanove ili osigurali „sigurna radna mjesta“.

Nekako osjetim da meni i mojim vršnjacima nedostaje vizija o tome gdje idemo i šta želimo. Osjetim i da velikim datumima koji su pred nama oduzimamo cijelu dimenziju njihove suštine i cijelu dimenziju odgovora na pitanje – zašto idemo tamo kuda idemo. Trenutak ostvarenja cilja bez osjećaja o putu kojem taj cilj služi može biti veliki neprijatelj naše budućnosti. Ciljevi su naše sluge i dijelovi naših života. Oni ne smiju biti svrha samima sebi i oni su samo dio naše ukupne misije.

Rekoh: dojma sam da nam treba pomoć. Pitanje „zašto“ je temelj strateškog pristupa i pravi razliku između taktike i strategije. Za odgovor na pitanje „zašto“ često je potrebna pomoć. Internet nam nudi ogroman spektar kontakata koji mogu biti vrlo korisni. Na primjer, ovaj

Nemojte se dvoumiti. Takve savjete svakodnevno koriste i Leo Messi i Barack Obama i Gari Kasparov.