Nastavak serije tekstova započetih člancima „Vrijednosti“ i „Vrijednosti i konstituisanje nacije“.

Kao što je u prethodnim tekstovima već sugerisano, a kao što je pisao i Dragan Močević na svom blogu, kao društvo nismo do sad definisali svoje bazične vrijednosti. Parole i opšta mjesta su nešto drugo, ali mi ne možemo biti specifični ukoliko sve gradimo na svemu, odnosno ukoliko smo za „sve što vole mladi“. U tekstu „Vrijednosti“ je već pisano o tom problemu međusobno protivrječnih načela za koja se formalno zalažemo. Ajde za trenutak, stoga, da razmislimo kakvim sadržajem bismo htjeli da ispunimo Republiku Srpsku. Šta to ona da bude, šta to da bude njena esencija po kojoj ćemo je i mi sami i svi drugi prepoznavati? Na čemu želimo da ona bude zasnovana?

Zamislite da vam neko da mogućnost da jednu teritoriju koja ima većinu prerogativa jedne države oblikujete na način da to mjesto postane razvijeno. Da vam se, dakle, pruži mogućnost da napravite jednu uređenu i prosperitetnu državu. Šta biste uradili? O čemu biste razmišljali? Šta bi vam prvo palo na pamet? Koji bi bio vaš recept?

Prva stvar koja meni pada na um jeste da bih postavio sebi sljedeće pitanje: šta treba uraditi da bi u ovo mjesto poželjeli da dođu pametni i dobronamjerni, vrijedni ljudi? Koji bi željeli da odu u neku zemlju gdje mogu normalno da žive i rade, odgajaju porodicu, stiču imetak i, uopšte, vode jedan normalan i srećan život? (Dok ovo pišem shvatam da niko na svijetu, kad bi znao kakvo je realno stanje u Srpskoj danas, ne bi htio da dođe da živi trajno ovde, i to je tragična činjenica koja govori sama za sebe i koja svjedoči o kakvom početnom stanju govorimo, jer to je trenutno naša stvarnost). Dakle, ideja je da od Srpske napravimo mjesto u kojem bi svako čestit, pametan i vrijedan mogao da vidi svoju budućnost. Pametne, vrijedne i kreativne ljude trebamo jer samo takvi omogućuju razvoj društva, u naučnom, tehnološkom, ekonomskom i kulturnom smislu. Dakle, u svim onim oblastima ljudskog djelovanja u kojima danas ne da kaskamo za ostatkom svijeta nego više i nismo svjesni da mi uopšte ne shvatamo sve tehnološke i ekonomske promjene koje su se u svijetu desile.

Kako da dođemo do takvih ljudi? Šta da im ponudimo? Kakav ambijent da stvorimo da bismo im postali interesantni?

Prije svega, potrebno je da stvorimo takav ambijent u kojima će nama samima da bude prijatno. Često slušamo i čitamo o tome kako je potrebno davati različite vrste subvencija stranim investitorima, naučnicima ili profesorima kako bi došli kod nas i prenijeli nam dio svoga znanja ili novca. Međutim, čini mi se da ne shvatamo da im možemo dati ne znam koliko novca i subvencija ali oni i dalje ne bi željeli da ostanu trajno ovde prosto zato jer vide da mi sami nismo zadovoljni mjestom i ambijentom u kojem živimo. To je ključni problem. Dakle, poenta je da stvorimo društvo u kojem će svakome biti prijatno da živi zato što je to društvo normalno i civilizovano a ne zato što mu neko plaća da to bude (jer, čim plaćate nekoga da bude ovde to znači da je kod nas toliko loše da morate da plaćate ljude da tu budu). I zaista, zamislite da svi ovi međunarodni činovnici koji primaju platu da budu ovde, domaći političari, „strani investitori“, „domaći biznismeni“-zamislite, dakle, da oni nemaju direktnu materijalnu korist od ovoga prostora a koja, najčešće, nije vezana za njihov pošten i kreativan rad. Da li neko misli da bi oni ostali ovde trajno? Naravno da ne bi, otišli bi svi prvim vozom. Uostalom, pogledajte gdje pripremaju svoje potomke da žive i sve će vam biti jasno.

Prema tome, ako su loši temelji društva, ako je ono necivilizovano, ako ne funkcioniše vladavina prava, ako cvjetaju kriminal i korupcija-tu niko normalan ne želi da trajno ostane, uključujući i nas same. Logično, niko normalan tu i ne želi da dođe na prvom mjestu.

Gdje bismo mi to voljeli da odemo? Kad bismo imali mogućnost da biramo, kakav ambijent bismo izabrali za svoje živote? Kakav život bismo htjeli da vodimo? Logično, većina ljudi želi da živi slobodno. Da budu i da rade ono što žele. Da im niko ne smeta i da nikome ne smetaju da radi to isto. To je osnovni civilizacijski postulat savremenog svijeta. Osnova svih civilizovanih ustava i pravnih sistema. Na kraju krajeva, sloboda je osnova i svih modernih religija.

Sloboda treba da bude ta bazična vrijednost oko koje se sve ostale okupljaju i oko koje sve dalje proističe. Na kraju krajeva, valjda je i sama Republika Srpska stvorena da bi ljudi u njoj živjeli slobodno. A da bismo zaštitili svoju slobodu na civilizovan način, logično, potrebno je da u našem društvu jedino vladaju pravda i pravo. Ne pojedinac, ne ljudi, ne ne znam ko-jedina vladavina u društvu treba da bude vladavina prava. Zato što su ljudi subjektivni i imaju osobinu da od moći polude. Stoga, niko ne može biti iznad bilo koga, a svi moramo biti ispod ustava i na njemu zasnovanog zakona. Ustav je taj u kojem definišemo svoju bazičnu vrijednost-slobodu, i ustavom stvaramo ambijent za zaštitu i razvoj te slobodde. Sve mora biti u njenoj funkciji jer ona je naša fundamentalna vrijednost.

To praktično znači da politika dolazi zaista u drugi plan. Na prvom mjestu je slobodan čovjek a iznad njega je jedino ustav koji nije ništa drugo do osiguravanje njegove slobode i njegove obaveze da poštuje isto tako suverenu slobodu drugog čovjeka.

Zvuči kao floskula, ali sloboda je zaista osnov svega. Da li ste nekada čitali o Singapuru? Kako je ta država postala bogata i prosperitetna? Uslov svega bilo je omogućavanje vjerskih sloboda, a o čemu je već pisao Dejan Vuković na Frontalu. Stvar je bila u tome da su u prošlosti na tom prostoru egzistirale različite konfesije koje su neprestano branile svoju slobodu na ispovjedanje tako što su ograničavale tuđu. To je ta ljudska kob sa religijama u mnogim mjestima. Uvijek se osjećate nekako ugroženo i uvijek ugrožavate. Onda su se ljudi dosjetili da svako zaista može da vjeruje u šta god želi. Da niko ne može nikoga da ograničava ili da mu brani nešto u tom smislu, kao niti da nameće svoje poglede drugima. Ubrzo je religija postala dio intime svakog čovjeka u Singapuru a javni život je postao relaksiran od sukoba vjerskih lidera. I vi danas možete da odete u Singapur i da poštujete kakav god želite ritual ili da se molite na koji god način želite i niko vas neće mrko pogledati zbog toga a sa svima ćete moći normalno da komunicirate i poslovno sarađujete, naravno ukoliko za to postoji obostrani interes jer je i to na kraju krajeva stvar slobode: da sa nekim nešto radite ili ne radite.

Možete u Singapuru da budete pripadnih nacionalne i vjerske grupe koja ima manje od 1% od ukupne populacije. Ne treba vam nikakav poseban zakon, odredba ili konstitutivnost da vam čuva prava zato što ustav Singapura svakom čovjeku garantuje njegova civilizacijska prava i slobode bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu ili bilo kakvu sličnu pripadnost. Ustav i njegove vrijednosti su iznad svakog čovjeka i niti jedan političar i funkcioner vam ne mogu tamo oduzeti neko vaše suvereno pravo samo zato što ste drugačiji od drugih, sve dok vi sami poštujete taj isti ustav i zakone.

Na taj način se od jedne tipične azijske, orijentalne sredine u kojoj su nekad vladali mržnja, sukobi i siromaštvo (kao kod nas danas) stvorilo mjesto tolerancije, vladavine prava i materijalnog blagostanja (to je naš zadatak da stvorimo potomcima).

U sljedećem tekstu će se pisati o konkretnim oblicima slobode kao osnovne vrijednosti i načela društva.