Koje su to osnovne vrijednosti na kojima se temelji naše društvo? Šta nas to okuplja, šta smo to prihvatili kao osnov koji konstituiše našu zajednicu? Čime smo je legitimisali?

Jedno društvo ima smisao i perspektivu jedino ako je zasnovano na određenim vrijednostima koje prihvata znatan dio članova tog društva, pri čemu prosta većina nije dovolja jer mora postojati znatno širi konsenzus kad su elementarni principi i načela na kojima je zasnovan zajednički habitus. Zapitajmo se sad koje su to vrijednosti koje karakterišu naše društvo. Šta je to naš specifikum? Šta nam je toliko važno da smo se okupili oko toga, legitimisali to načelo kao konstitutivni element naše zajednice i, naposlijetku, same Republike Srpske koja je, u osnovi, formalni mehanizam zaštite tog osnovnog konstitutivnog principa?

Da li je ta fundamentalna vrijednost koja nas okuplja jedinstvo, odnosno sloga? Cijeli život je svako od nas slušao na različitim mjestima i u različitim (ne)prilikama da je „sloga ono što nam treba“. „Samo sloga Srbina spasava“, to nam je, kanda, i nacionalni slogan. Samo složni, sugeriše se, samo jedinstveni možemo da se odupremo različitim izazovima i tako očuvamo svoju posebnost. Međutim, postoje dva osnovna problema sa ovim principom koji se uvijek nekako nameće kao prvi kad se razmišlja o osnovnim srpskim načelima.

Prije svega, oko čega to treba da budemo složni i jedinstveni? Jedinstvo nije vrijednost sama po sebi, ona je prateći, sekundarni fenomen. Dakle, mora prethodno već postojati neka supstancijalnija vrijednost da bismo oko nje mogli biti jedinstveni. Odnosno, ona mora biti toliko važna i toliko nesporna pa da smo se spontano okupili oko nje i složno je prihvatili i time joj dali značaj.

Druga stvar, jedinstvo isključuje slobodu pojedinca. Ako smo jedinstveni, svi mi moramo da djelujemo unutar definisanog prostora u kojem se ogleda ta naša sloga. Ko iskorači iz toga, taj je po automatizmu-izdajnik. Nemate slobodu da samostalno definišete vrijednosti, one su već definisane i vaše je da ih samo prihvatite kao takve. Ukoliko to ne učinite, ukoliko to dovedete u pitanje, sami sebe odjeljujete iz društva koje je zasnovano na jedinstvu, postajete otpadnik, dobrovoljni apatrid.

To su, dakle, osnovni problemi kad je riječ o jedinstvu kao fundamentalnoj vrijednosti na kojoj bi društvo moglo ili trebalo da bude zasnovano. Da li postoji još nešto? Da li postoji neka vrijednost, dovoljno jasna i univerzalna sama po sebi, da bi mogla da bude temeljom civilizovanog društva?

Postoji. Za tu vrijednost su se vijekovima borili najprogresivniji umovi svijeta. Za tu vrijednost su se borili nekad i sami Srbi, proklamujući je kroz pera svojih najumnijih glava kao elementarni nacionalni princip. Ta je vrijednost sloboda.

Formalno, i naš ustav proklamuje slobodu kao vrhovno načelo naše zajednice. U slobodu ćemo se svi zaklinjati. Sloboda lijepo zvuči, na kraju krajeva. No, kako stvari zbilja stoje u praksi? Da li je naše društvo slobodno, da li smo mi u njemu slobodni? To su ključna pitanja.

Vratimo se jedinstvu. Ako se zalažemo za slobodu onda se ne možemo zalagati i za jedinstvo, jer, kao što je već rečeno, jedinstvo isključuje slobodu. Naravno, ljudi trebaju da teže ka kompromisu, ka dijalogu, ka slobodnom ugovaranju. To su sve legitimni načini kojima se uspostavljaju mehanizmi saradnje u jednom društvu, ali saradnje zasnovane na slobodi volja pojedinaca, ne na prisili nekog autoriteta snabdjevenog instrumentima prinude. Neko će spomenuti solidarnost. Da, solidarnost je afirmativna vrijednost, ali nije originarna no proističe iz slobode kao vrhovne vrijednosti. Solidaran je samo slobodan čovjek, onaj koji želi da se solidariše sa nekim. Stvar je njegovog slobodnog izbora, dakle, da bude solidaran. Ako je neko „solidaran“ zato jer je prinuđen da nešto da jer ga na to prisiljava državna sankcija-onda to, izvinite, nije solidarnost, to je iznuda. Vi ne dajete nešto jer želite da date, već dajete nešto jer se plašite sankcije ukoliko to nešto ne date. Na taj način, inače, kod nas funkcioniše načelo solidarnosti definisano u sistemu socijalne zaštite. Ustav će reći „Republika Srpska je zasnovana na načelu socijalne pravde i solidarnosti“. Međutim, to je netačno, istinska formulacija bi bila „Republika Srpska je zasnovana na obavezi pojedinca da se odrekne dijela svog dohotka i da ga ustupi državi, kako bi ova potom odlučila kome će da raspodijeli taj dio dohotka. U suprotnom, pojedinac će se suočiti sa zakonskom sankcijom“.

Prema tome, sloboda je veoma jasna. Slobodu ne možete široko tumačiti. Ona je jedino oivčena slobodom drugog čovjeka i ne može biti dodatno limitirana državnim uredbama i zakonima koji idu dalje od te osnovne „međe“. Ako tako posmatramo stvari shvatićemo da niti sloboda nije elementarno načelo u našem društvu, u Republici Srpskoj, jer ovdje pojedinac, čovjek, građanin jeste u podređenom položaju spram autoriteta državne vlasti. Država je ta koja primarno odlučuje o pravima, pa i novcu, građanina. Država je ta koja je samoj sebi dala za pravo da ograniči individualna prava i onda kad pojedinac ništa protivpravno ne učini, no kad je to u „opštem interesu“. Ali, šta je to „opšti interes“? Kad i gdje smo ga to utvrdili? Gdje je zapisan? Ko o njemu odlučuje? Naravno, politički establišment. Međutim, to već nema veze sa slobodom, to je, jednostavno a tačno rečeno, diktatura.

Zaključimo: ako sloboda nije (a nije) vrijednost na kojoj je naše društvo zasnovano, a ne znamo i nismo se niti složili oko čega smo to jedinstveni i šta nam je „opšti interes“, koje su nam to osnovne vrijednosti? Na čemu su bazirane naše institucije, iz čega crpe svoj legitimitet? Na osnovu čega vlast donosi odluke „u opštem interesu“?

Ovo može izgledati suviše teoretski i suvoparno, međutim dilema je ozbiljna. Svodi se na to da li naše društvo, da li Republika Srpska ima bilo kakav unutrašnji legitimitet. Jer, ako nema, ne može ga argumentovano i samim tim uspješno braniti prema vani. U prevodu, kako da od bilo koga sa strane branite Srpsku kad ne znate šta to upravo branite.