U januaru mjesecu administracija i javne ustanove i institucije Republike Srpske neće raditi najmanje 14 dana, računajući i subote i nedjelje. No, znajući da vlada svake godine „upadne“ sa još nekim neradnim danom oko srpske nove godine ili nečega sličnog, nije isključeno da nam Republika Srpska tihuje duže od pola mjeseca.

Međutim, ako neko misli da za to praznično i neradno vrijeme kad od instutucija Srpske ne možete dobiti bilo kakvu uslugu naša otadžbina neće uredno i redovno uzimati porez od privrede i građana-grdno se varate. Porez država uzima i kad ona sama ne radi ništa, te nemojte džabe trošiti vrijeme na traženje ekonomske ili bilo kakve druge zdravorazumske logike zašto plaćati državi nešto kad vam ona u tom periodu ne doprinosi bilo čemu.

Vlast u Srpskoj, puna hvale ka nevjerovatnom pregalaštvu kad su institucije otadžbine u pitanju, nafilovane do daske stranačkim aparatčicima čije slike sa zimovanja ćete uskoro imati prilike da vidite na fejsbuku, nisu našle za shodno da objasne od čega će to privrednici platiti porez u januaru kad sama država stavlja moratorijum na obavljanje privredne aktivnosti u ovom mjesecu. Kratko i jasno: ne radite, ne prodajete, državne institucije rade još manje (subote)-a sve morate da platite kao da je recimo mart ili decembar.

Sasvim druga tema jeste hronična zaostalost Republike Srpske za svakom iole civilizovanom državom ili regijom u svijetu. Vlasti u našoj miloj otaždbini ne vole da pričaju o činjenici da smo mi već podaleko iza nekad najsiromašnije yu republike-Makedonije kad je razvijenost i životni standard u pitanju. Naša vrla država je evropsko dno dna, i to nije neka demagoška kritizerska priča nego suvi fakt o kojem ima smisla raspravljati taman onoliko koliko se može debatovati o tome jel` voda mokra ili je malo manje suva.

Dakle, u situaciji kad zaostajemo bukvalno za svima, kad smo potpuno nekonkurentni, kad tehnološki decenijama još nećemo biti u stanju da pariramo drugima, kad nam je radna snaga jedna od najneedukovanijih u Evropi-jedini kakav-takav resurs koji imamo na raspolaganju, a to je vrijeme, mi rasipamo ne hajući ni milisekunde oko toga. Poput one narodne pjesme „ajde Jano, kuću da prodamo, samo da igramo“. Ta pjesma nam je kanda suština psihološkog profila: neradnici, raspikuće i lopuže koje misle da je samo uzimanjem tuđeg novca, krađom ili zaduživanjem, moguće graditi budućnost.

I da ne krivim samo politiku i vlast: koliko se to udruženja građana, intelektualaca, ekonomista, privrednika, novinara, uopšte predstavnika civilnoga društva-pobunilo protiv bacanja u bunar još jednog mjeseca, još jedne šanse da radimo i na novu godinu, kad drugi ne rade, da pokažemo i sebi i drugima da želimo da hvatamo priključak? Odgovor je porazan-nula.

Ali, šta je jedan mjesec, na ovom prostoru smo navikli trošiti u prazno čitave decenije i živote.