..se posle ovog mog uspeha klinci okrenu atletici i da počnu da je treniraju jer je ona prelep sport“.

Ovo je poruka koju je bronzani srpski atletičar izrekao neposredno po završetku finalne trke u kojoj je iznenadio i oduševio cijeli sportski svijet a narodu u Srbiji pružio ogromno zadovoljstvo.

Iako izrečena u momentu velikog ushićenja ova poruka izražava srž naših problema ali i rješenja za iste. Šta to mladi žele da postanu, ko su im uzori i čime žele da se bave u budućnosti? Poznata je istina da mladi posmatraju starije i analiziraju koje su to osobine u nekom društvu poželjne kako bi se došlo do uspjeha. Do sad su mladima kod nas uzor bili sumnjivi „bizmismeni“, pjevaljke, političari. Ove kategorije ljudi su kod nas sticale bogastvo, ugled i priznanja zajednice. Stoga ne čudi što svaka sljedeća generacija bira ova „zanimanja“ i što se neprestano reprodukuje i obnavlja sistem koji generiše sve one pojave koje većina proglašava kao izuzetno problematične a koje opet sa sobom vuku pomenute „profesije“.

Emirova poruka jeste da mladi trebaju nove uzore. Mladi ljudi su logičari, oni traže pobjednike, ljude koji su napravili rezultat. Potom analiziraju kako su ti njihovi uzori došli do tog rezultata. Počinju da ih oponašaju trudeći se da dosegnu iste visine uspjeha. Ništa čudno, nikakva topla voda-svugdje i uvijek je bilo tako.

Ako je zajednica promovisala koncept partijašenja, estradisanja i marifetluka kao uspješan, ako su novinske naslovnice pune protagonista tog koncepta, ako su njihovi bankarski računi najdeblji-onda je logično kud će mladi da se denu. Kao što su dalje sasvim logične posljedice njihove odluke.

Ali, ako uzori postanu Emir, Đoković, matematičari koji osvajaju medalje na svjetskim prvenstvima, programeri i svi drugi čestiti ljudi koji zarađuju svoj hljeb poštenim radom i ako takvi ljudi postanu oni o kojima mediji izvještavaju u udranim terminima i na ključnim mjestima-onda će stvari početi da se mjenjaju. Uostalom-koliko je klinaca nosilo reket u gradu prije deset godina? Svi su se tad ložili na basket, zbog zlatnih košarkaša. Danas košarkaši ne prave uspjeh, nisu uzori i stvari su se promjenile u korist one manje, žute lopte. Tako je i sa svim ostalim primjerima uspjeha.

Zato su ovakvi primjeri zlata vrijedni. Prva emocija koju je izazvao Emir svojim obraćanjem neposredno po završetku finala kod mene bila je da je taj mladi čovjek nevjerovatno emotivan, iskren i dobrodušan. Dakle, posjeduje ne samo atletske no i izvanredne ljudske osobine. I na tome bi valjalo raditi, svako kod sebe. Zavist, mržnja i ogovaranja na kraju dana ne donose ništa dobro onima koji se time bave. Negativna emocija je tiha ubica, uništava prvo onoga koji je nosi i gaji a potom i cijelu zajednicu.

I tu bi trebalo učiti od Emira.