Fenomen Grete Thunberg, šesnaestogodišnje klimatske aktivistkinje iz Švedske koja je uzburkala svjetsku javnost svojim nadahnutim govorom na ovogodišnjem klimatskom samitu u Ujedinjenim narodima, nadilazi puku raspravu o mogućoj ekološkoj katastrofi koja uistinu prijeti planeti uslijed globalnog zagrijavanja, te predstavlja i najnoviji eksponat jednog nevjerovatnog kulturnog modela koji je zajedno sa svojim civilizacijskim nosiocem uveliko zakoračio u krajnje dekadentnu i obijesnu fazu uslijed mnogodecenijskog društvenog blagostanja i opšteg mira.

Da bismo razumjeli prirodu Gretinog fenomena moramo demistifikovati šire društvene odnose i njihovu kafkijansku esenciju kako bismo najprije uvidjeli korelaciju između Grete Thunberg, opšte infantilnosti koju nameće trenutni javno diskursivni model i pseudoemancipatorskog aktivizma kao odraza ukmeženog i narcisoidnog hiperindividualizma iza kojeg se uvijek krije novac. Idući korak ka potpunom razumijevanju fenomena zahtjeva utvrđivanje njegove inherentno kapitalističke, a ne društveno odgovorne prirode te osvijetljavanje njegove direkne veze sa neprofitnim industrijskim kompleksom koji ga je proizveo i čije je mezimče.

Priča o Greti Thunberg priča je o zelenom korporatizmu, visokoprofitabilnom IT sektoru, multibilionskoj lobističkoj industriji, selebritiju kao instituciji digitalne ere i četvrtoj industrijskoj revoluciji koja nam slijedi.

Kao uvod u fenomenologiju njene pojave, potrebno je nanovo ispričati priču o Greti Thunberg na isti onaj pitoreskni način na koji je literarno osmišljena prije nešto više od godinu dana, kako bismo se podsjetili na njenu osnovnu premisu i uvidjeli njenu potpunu prozaičnost. Naime, sladunjava i poučna bajka o Greti, koja danas predstavlja ušećereni apolog namijenjen širokim narodnim masama a iza koje stoji jasna korporativna agenda, komotno je mogla nastati i kao neka Roald Dahlova novela u kojoj jedna empatična i bistra djevojčica koja boluje od Aspergerovog sindroma, uz blagoslov svojih imućnih ali nadasve pravednih roditelja, donosi hrabru odluku da se sama suprotstavi zlim odraslima koji joj kradu snove, tako što napušta školu i gordo stupa pred zamak u kojem zločesti odrasli donose sve važne odluke, usamljeno upozoravajući kralja i kraljeviće i sve njihove podanike da prijeti velika opasnost po djecu kraljevstva.

Ovaj prosvijećeni čin odvažne djevojčice s kikicama na glavi, obasjan oreolom dječije naivnosti i univerzalne dobrote, prerasta u svjetionik koji treba, poput mitskog junaka iz Donje Saksonije - frulaša hamelinskog, okupljati svu djecu ovoga svijeta odsviranim notama na uzdužnoj flauti. S pjesmom na usnama, ta okupljena i životom utkana djeca, potpuno nezavisno od bilo kakvog utjecaja s vana, na koncu se trebaju zbiti u veselu vojsku s Gretom na čelu, spremni da razigrano i slobodarski koračaju ka boljem svijetu.

Pripovijest o mladoj heroini Greti Thunberg, kao i svako djelo fikcije, pored stvarnosti, referiše se i na samu umjetnost pripovijedanja i njene primordijalne arhetipe, u sebi noseći i sve bitne elemente antičke tragedije koju Aristotel opisuje u svojoj Poetici: priču, karakter, govor, misli, scenski aparat i muzičku kompoziciju, uz određene, promućurno izbrušene narativne intarzije koje priči daruju biblijsku dimenziju. Gretine vrline i karakterni atributi, pa čak i eufemistički nazvane super moći, pored antičkog junaka, neodoljivo podsjećaju na starozavjetnog Mojsija koji učini mnoga čuda, izbavi hebrejski narod iz ropstva i nahrani ga manom, tom čudesnom hranom s neba. U Gretinoj priči postoji jasan motiv mesijanizma koji je savršeno kulturološki oblikovan i simplicistički dočaran epizodama poput njene nedavne prekookeanske plovidbe, iskrcavanja u Nju Jorku i sastanka s Barakom Obamom – epizode koja neodoljivo podsjeća na novozavjetnu priču iz apostolskih djela o brodolomu kojeg je Sveti Pavle doživio na obali Malte i njegovom prevođenju na hrišćanstvo kasnijeg malteškog episkopa i mučenika, Svetog Publija - sve kako bi se naslikala slika svijeta koja stilski pripada naivnom slikarstvu, a koja je namijenjena modernom, preosjetljivom čovjeku kojem koncentracija luta s jednog monitora na drugi u potrazi za kratkim i sažetim blic informacijama koje samo služe da bi potvrdile njegovo pojednostavljeno, manihejsko poimanje stvarnosti. Utoliko pripovijest o petarpanovskoj Jovanki Orleanki, koja utjelovljuje sve identitete bliske konzumentu navedenog narativa, zaista budi reakciju ciljane grupe. Ne smije se zaboraviti da je glavna junakinja ove pripovijesti s razlogom bijela Evropljanka koja pripada visokorazvijenom i ateiziranom odlomku judeohrišćanske civilizacije, da potiče iz ekonomski dobrostojeće i formalno visokoobrazovane porodice te da ima isti onaj misionarski poriv koji je utkan u kolektivnu nadkulturu civilizacije koja je svijetu podarila i Hegela i iPhone. No, vratimo se na samu pripovijest kako bismo je temeljno prostudirali.

Ona, naime, u svom izvornom obličju i bez umjetničkih intervencija kazuje da je Greta počela svoj protest pred švedskim parlamentom 20. avgusta prošle godine, a da se nekim čudom Ingmar Rentzhog, osnivač društvenomedijske platforme We Don't Have Time, slučajno našao na licu mjesta te oduševljeno objavio fotografiju njemu nepoznate djevojčice uz prateći tekst na svom ličnom Twitter nalogu (Janouch, 2019). Rečenu objavu istovremeno je prenio i zvanični nalog tech kompanije čiji je osnivač. Rentzhog, koji je u intervjuu za Nordic Business Insider istakao da je cilj We Don't Have Time-a zauzimanje vodeće pozicije na internetskom tržištu, nije imenovao Gretu u svom tweet-u nego ju je samo opisao kao „usamljenu djevojčicu“ – što je razumljivo, budući da po sopstvenoj tvrdnji Gretu nije poznavao. Međutim, takva tvrdnja ispostaviće se kao laž. Naime, na istoj objavi o kojoj je ovdje riječ Rentzhog je označio pet drugih naloga: omladinski pokret Zero Hour i njegovog osnivača Jamie Margolina, Al Goreov Climate Reality Project, nevladinu organizaciju People's Climate Strike i – Gretu Thunberg! (Morningstar, 2019) Iste večeri dnevni list Dagens Nyheter prenio je priču o „usamljenoj djevojčici“ i ona je postala viralna. Međutim, britanski novinar Dominic Green u maju ove godine objavio je korespondenciju sa Rentzhogom u kojoj je Šveđanin priznao da je upoznao Gretinu majku, inače poznatu opersku pjevačicu i filmsku glumicu u pokušaju, Malenu Ernman, nekoliko mjeseci prije početka Gretinog aktivističkog rada i to na konferenciji pod nazivom Climate Parliament na kojoj su oboje bili govornici. (Green, Greta’s very corporate children’s crusade, 2019) U razgovoru s Greenom Rentzhog je takođe otkrio da nije pukom slučajnošću nabasao na Gretin protest pred parlamentom, nego mu je sedmicu dana ranije Bo Thoren, šef dalslandskog ogranka međunarodne advocacy grupe Fossil Free, dojavio da će isti biti održan. (Green, Greta’s very corporate children’s crusade, 2019) Vremenom će se doznati da Rentzhog nije bio ni sam kada je navodno slučajno ugledao Gretin protest, nego je bio u društvu Marten Thorslunda, We Don't Have Time-ovog direktora marketinga, koji je pod punom ratnom opremom uslikao većinu fotografija s njenih ranih protesta, uključujući onu koja je postala viralna, a koju je Rentzhog u javnosti pripisivao sebi. (Morningstar, 2019)

Da bismo razumijeli Rentzhogove porive, potrebno je ustanoviti čime se njegova kompanija tačno bavi. Naime, We Don't Have Time se samoidentifikuje kao dvokomponentni subjekt – kao pokret i kao tech start-up koji razvija „najveću svjetsku društvenu mrežu za klimatske promjene“. (We Don't Have Time, 2018) U opisu kompanije stoji da se putem „njene platforme milioni članova udružuju s ciljem vršenja pritiska na svjetske vođe, političare i korporacije kako bi se počelo djelovati u ime klime“. Cilj start-upa je da ubrzanim tempom dosegne broj od sto miliona aktivnih korisnika, što je do sada, zahvaljujući još jednoj švedskoj internet platformi, FundedByMe, privuklo 435 investitora koji u svom vlasništvu drže 74,52% dionica kompanije. U daljem opisa stoji da kompanija nudi partnerstva i usluge digitalnog marketinga i savjetovanja vezana za klimatske promjene, privrednu samoodrživost i izgradnju zelene ekonomije. (We Don't Have Time, 2018) We Don't Have Time je aktivan na tri osnovna tržišta, a to su društvene mreže, digitalni marketing i ofset ugljenika. Potonje označava inicijalnu fazu tranzicije ka niskougljičnom razvoju kroz kreditni sistem, odnosno razvijanje obnovljivih izvora energije kako bi se smanjila emisija stakleničkih plinova uz postavljanje kvota koje regulišu dopuštenu potrošnju prljavih energenata. Riječ je o industriji koja je samo u Sjedinjenim Državama vrijedna 82 milijarde američkih dolara, no takođe industrija koja podrazumijeva trgovinu ugljičnim kreditima – jedna tipično kapitalistička anomalija po kojoj korporacije trguju certifikatima koji potvrđuju da one nisu premašile dopuštenu kvotu ispuštenih stakleničkih plinova. (Morningstar, 2019) Dakle, razumijevši djelovanje We Don't Have Time-a, svakome postaje jasno da Ingmar Rentzhog i njegovi investitori mogu postati vrlo bogati ljudi i to vrlo brzo, a na tom putu zaštitno lice njihove industrije, Greta Thunberg, itekako može pomoći. No, vratimo se priči.

Nezavisna novinarka Rebecca Weidmo Uvell u junu ove godine objavila je niz e-mailova koje je primila početkom prošle godine od ranije pomenutog Bo Thorena, u kojima je on najavljivao potragu za novim, mladim licima eco-aktivizma nekoliko mjeseci prije Gretinog inicijalnog protesta. (Green, thegwpf.com, 2019) Navedeni e-mailovi su takođe utvrdili da je sredinom februara 2018. godine Thoren organizovao radni sastanak pod pokroviteljstvom triju investicionih fondova sa sjedištima u Briselu, a na kojem su učestvovali švedski aktivisti, univerzitetski profesori, političari i privrednici s ciljem pronalaženja modela za uključivanje mladih u energetsku tranziciju. U maju, nakon što je Greta osvojila drugo mjesto na takmičenju iz pisanja kolumni na temu zaštite okoliša u organizaciji tamošnjeg dnevnog lista Svenska Dagbladet, Thoren je lično prišao svim pobjednicima i drugoplasiranim te predložio organizovanje „školskog štrajka“ poput onog koji se održao širom Sjedinjenih Američkih Država nakon masakra u srednjoj školi Parkland na Floridi. (O'Neil, 2019) Po priznanju Thorena, sva djeca izuzev Grete odbila su prijedlog. Na svu sreću, Greta je donijela navodno samostalnu odluku da se na Thorenov nagovor upusti u eco-aktivizam. (Green, Greta’s very corporate children’s crusade, 2019) Zanimljivo je da se njena odluka vremenski podudarala sa objavom Scena iz srca, memoarske publikacije u kojoj su Malena i Svante Thunberg, Gretin otac, a inače poznati švedski glumac i producent, krajnje naricateljski opisali kako im je tobože „porodicu spasilo spašavanje planete“. Knjiga je objavljena četiri dana prije Gretinog prvog izlaska pred parlament. (Lennox, 2019) U razgovoru sa već pomenutim novinarom Dominicom Greenom, izdavač memoarske građe Jonas Axelsson priznao je da se izdavačka kuća našla u velikom problemu prilikom izdavanja knjige jer su novinari konstantno postavljali pitanje da li je Gretin protest marketinški trik kako bi se dodatno promovisao porodični memoar. (Green, Greta’s very corporate children’s crusade, 2019)

Međutim, takav splet okolnosti savršeno je pogodovao Ingmaru Rentzhogu koji se okoristio Thorenovim aktivističkim planom, Maleninom muzičkom karijerom (predstavnica Švedske na Evroviziji 2009. godine), Svanteovim vezama s televizijskom industrijom, medijski popraćenom objavom porodičnog memoara i Gretinom čudnovatom harizmom kako bi od nje stvorio viralnu senzaciju. Rentzhog, koji je nedugo prije osnivanja We Don't Have Time-a 2017. godine postao član Al Goreov Climate Reality Project-a te prošao obuku rečene organizacije u Denveru, a zatim i u Berlinu, prije 2016. godine nije imao nikakvih profesionalnih afilijacija s aktivizmom, ekologijom ili energetikom. (Rentzhog, 2018) Isto važi i za izvršnog direktora njegove tech kompanije, Davida Olssona, koji je od samog početka Gretine viralnosti potpisivao mnoštvo publicističkih radova na engleskom jeziku koji su se bavili njenim aktivizmom. (Olsson, 2018) Obojica su prethodno gradili jako uspješne karijere u financijskom sektoru, no bez ikakvih dodirnih tačaka s nišom kojom su danas tobože opsjednuti. Rentzhog je bio osnivač Laike – kompanije koja se bavila investicionim odnosima, a koju je kasnije FundedByMe kupio (International Tech News, 2018), dok je Olsson obnašao funkciju zamjenika direktora Svenska Bostadsfonden, jednog od najvećih privatnih fondova za nekretnine u Švedskoj, a u čijem bordu od juna 2017. sjedi i Rentzhog. Kao što sam ranije naveo, We Don't Have Time od svog osnivanja imao je dugačak spisak investitora, no valja istaći da se među njima nalazi i ime Gustava Stenbecka čija porodica kontroliše Kinnevik, jednu od najvećih švedskih investicionih korporacija. U maju 2018., Rentzhog i Olsson imenovani su za predsjednika i člana borda Global Utmaninga - trusta mozgova kojeg je osnovala Kristina Persson (Lindahl, 2015), nekadašnja ministrica za nordijsku kooperaciju i strateški razvoj u vladi premijera Stefana Lofvena, zamjenica guvernera švedske centralne banke, siva eminencija Konfederacije švedskih sindikata i dalja rodica milijardera i poslovnog magnata, Stefan Perssona. Pored svog impozantnog CV-a i političkog i familijarnog pedigrea, Perssonova, inače odana New Age-erka, jedna je krajnje bizarna ličnost koja redovno ističe svoju vjeru u reinkarnaciju te tvrdi da komunicira sa mrtvima. U svom trustu mozgova okružila se s nekim od najeminentnijih ličnosti iz švedskog političkog i privrednog života, pa su tako trenutni članovi borda redom Petter Skogar, predsjednik najvećeg švedskog udruženja poslodavaca; Johan Lindholm, predsjednik sindikata građevinskih radnika i član izvršnog odbora Socijaldemokratske partije; Anders Wijkman, predsjednik Rimskog kluba i učesnik Bo Thorenovog radnog sastanka o kojem je prethodno bila riječ; Catherina Nystedt Ringborg, nekadašnja izvršna direktorica švedskog vodovoda, savjetnica Međunarodne energentske agencije i bivša potpredsjednica švedsko-švicarskog energentskog giganta ABB. (Global Utmaning, bez datuma) Potonja je takođe članica borda ekološke venture capital firme koja se zove Sustainable Energy Angels, a čije kompletno rukovodstvo je sačinjeno od nekadašnjeg vodstva ABB-a. (Sustainable Energy Angels, 2019) Svi navedeni članovi borda, udruženi kroz Global Utmaning, zapravo predstavljaju lobističko tijelo koje promoviše njihove poslovne interese i poslovne interese njihovih saradnika.

Kada je Gretina majka upoznala Rentzhoga, on je uz sve bio i predsjednik na platnom spisku još jednog privatnog trusta mozgova čija vlasnica je nekadašnja ministrica za energetiku ispred Socijaldemokratske partije, Maud Olofsson. Bord nad kojim je predsjedavao bio je sastavljen od moćnih pojedinaca iz švedskog energetskog sektora, rukovodilaca vodećih radničkih sindikata i šefova raznih lobističkih organizacija sa centralama u Briselu. Rentzhogov zamjenik bio je Gustaf Douglas, izvršni direktor najveće skandinavske investicione grupe za ekološki odgovorne start-upove, Investment AB Latour, koja je ujedno i najveći pojedinačni investitor u We Don't Have Time-ovu strahovito inovativnu mobilnu aplikaciju koja je trenutno u izradi. (Bloomberg, 2019) Naime, nadograđujući ideju svjetski poznatog TripAdvisora, Rentzhogova kompanija izrađuje aplikaciju kojom će višemilionski korisnici njegove platforme ocjenjivati ekološku pravovjernost poslovnih subjekata – bilo da je riječ o malim, srednjim, velikim ili globalnim, kako bi ih natjerali na što veću stopu ekološke svijesti metodom virtualne mrkve ili motike. (Morningstar, 2019) Implikacije dakako mogu biti ogromne, budući da će poslovni subjekti po inerciji biti primorani ulagati i u eco-marketing, kako bi se pokazali što eco svjesnijim, dok bi oni subjekti koji nisu u stanju ispoštovati novonametnute eco vrijednosti bili kažnjavani. Žrtve takvog oblika kulture gašenja (Cancel Culture) mogu samo biti oni najslabiji – mali biznisi, porodične radionice i ugostiteljski objekti ili start-upovi u svom začetku, koji još uvijek nisu akumulirali dovoljno kapitala da bi mogli finansirati stabilnu eco marketinšku kampanju uslijed neminovnog lova na vještice iza kojeg će stajati zeleni korporatizam i njegova čežnja za monopolom.

Sedam dana nakon što je Rentzhog tobože slučajno nabasao na Gretin protest dok je šetao psa pokraj švedskog parlamenta, bijavši toliko inspirisan da je prenio njenu priču na svoj Twitter nalog, dnevni list Dagens Nyheter objavio je otvoreno pismo zabrinutih građana koje je pozivalo na prisilno ozelenjavanje privrede i borbu protiv svjetskih vlada kroz „široku društvenu mobilizaciju koja se dešava u onim zajednicama kojim prijeti neposredna ratna opasnost“. (Green, Greta’s very corporate children’s crusade, 2019) Među devet potpisnika pisma, uključujući Rentzhoga, Kristinu Persson i još troje članova borda Global Utmaninga, bila je i Gretina majka. No, jedino je Rentzhog priznao svoju vezu sa rečenim trustom mozgova. Kada su veze između porodice Thunberg i švedskog političkog i poslovnog establišmenta dospjele u javnost, Gretin otac Svante, koji je u međuvremenu prekinuo svoju unosnu televizijsku karijeru kako bi postao kćerkin poslovni menadžer te i sam, poput klasičnog šarlatana, držao predavanja na temu klimatskih promjena, izdao je saopštenje u kojem je proklamovao da Greta, njegova supruga i on nikada nisu sarađivali sa We Have No Time i Global Utmaningom, da nikada nisu upoznali Kristinu Persson i njenu kohortu te da su potpuno neupućeni u Rentzhogove poslovne afilijacije. Međutim, istina je da je Greta od novembra 2018., pa sve do januara 2019. godine bila članica We Have No Time-ovog savjetničkog borda te je sve vrijeme za to primala platu (Green, thegwpf.com, 2019), dok se Malena redovno sastajala sa Catherinom Ringborg koja joj je bliska prijateljica. Kada je Dominic Green intervjuisao Rentzhoga, ovaj tobožnji borac za ekološku svijest nije želio priznati da je Gretu i njene roditelje spojio s članovima Global Utmaningovog borda, kazaši da se ne može tačno sjetiti, ali „ako Svante tvrdi da nije, onda nije“. (Green, Greta’s very corporate children’s crusade, 2019) Međutim, dva dana ranije u razgovoru sa danskim novinarima, Anders Wijkman potvrdio je Rentzhogovu ulogu. Naime, šef Rimskog kluba – organizacije koja je dospjela u žižu javnosti daleke 1972. godine kada je objavila izvještaj pod naslovom Limits to Growth u kojem je iznijela prvi tlocrt potencijalne klimatske apokalipse (Club of Rome, 1972), opisao je kako je Rentzhog doveo porodicu Thunberg na privatno okupljanje kojem su prisustvovalii svi članovi Global Utmaningovog borda. (Morningstar, 2019)

U decembru 2018., We Have No Time i Global Utmaning lansirali su novi izvještaj Rimskog kluba pod naslovom Climate Emergency Plan, čije tačke Greta iznosi u svim svojim javnim nastupima – slovo po slovo. (Club of Rome, 2018) Zapravo, to jedino i čini. Zaključak navedenog izvještaja kazuje da je isključivi izlaz iz trenutnog stanja koje vodi u planetarnu kataklizmu pozelenjavanje globalnog biznisa masovnim državnim investicijama i subvencijama. (Club of Rome, 2018) Wjikman po sopstvenom priznanju smatra Gretu prvim ambasadarom te kampanje (O'Neil T. , 2019), no povlači ručnu kočnicu kada mu se postavi pitanje o Rentzhegovoj ulozi u stvaranju njenog fenomena. „Nisam baš siguran koliki su utjecaj imali Rentzheg i njegova mreža, ali mislim da su ambicije njenih roditelja bile od krucijalne važnosti.“ (Green, thegwpf.com, 2019) Iako njen otac tvrdi da ona djeluje posve nezavisno, Wjikman ističe da Greta ima odlične savjetnike na čelu s univerzitetskim profesorom Kevinom Andersonom (Couronne, 2019) koji je takođe spona između We Have No Time-a i još jedne venture capital firme sa sjedištem u Štokholmu, koja je koristila Gretin lik u sklopu nekoliko promotivnih kampanja. (Green, Greta’s very corporate children’s crusade, 2019) Iako njeni roditelji tvrde da nisu upoznati s tom činjenicom, Gretin novi glasnogovornik, Daniel Donner, koji djeluje iz briselskog sjedišta European Climate Foundation-a čiji je i uposlenik, potvrdio je njenu saradnju s rečenom firmom te nedvosmisleno podvukao da je saradnja poslovne prirode. (Hall, 2019) Za pretpostaviti je da nije jedina.

Moramo biti svjesni da svjedočimo početku ogromne globalne kampanje s ciljem stvaranja opšteg konzensusa o Pariškom sporazumu, kako bi se zeleni New Deal sproveo na osnovu zakonodavnog okvira kojeg kampanja pokušava nametnuti. Naravno, uz pomoć bogatih elita – za bogate elite! Uspjeh kampanje je neophodan za otključavanje triliona dolara namijenjenih za masovno industrijsko, energentsko, informatičko, agrarno, infrastrukturno, obrazovno i svako drugo redefinisanje planete zahvaljujući kojem će se jako mnogo ljudi strahovito obogatiti. Sporazumi koji nas u sklopu buduće legislative očekuju ticaće se raznih pseudo i kvazisolucija za goruće probleme ove planete, a koje ću navesti u njihovim angliciziranim oblicima kako bi čitaoci mogli pratiti njihovu predstojeću pojavnost u svjetskim medijima. Neke od njih su carbon capture and storage (CCS), enhanced oil recovery (EOR), bio-energy with carbon capture and storage (BECCS) i rapid total decarbonisation (RTDC). Tu su i prijedlozi za uvođenje raznih taksi poput tzv. poreza na ekosistemske usluge, odnosno oporezivanje prirodnog kapitala što znači da bi u budućnosti obradiva zemlja, pitka voda i vjetar mogli imati status svojine u vlasništvu kojekakvih korporacija. Sve navedene „solucije“ opasne su po našu već razorenu planetu i ne riješavaju njene probleme, već stvaraju nove. Njihova stvarna svrha nije rješavanje klimatske krize nego je ubrzavanje stagnirajuće svjetske ekonomije kojoj su potrebna nova tržišta i novi rast. Ono što ova globalna kampanja proizvodi je obarački mehanizam koji će 90 triliona dolara – a to je 90 miliona milijardi - ispaliti u nove investicije i infrastukurne projekte, odnosno u džepove ljudi poput onih koji sjede u Global Utmaningu odakle poslovno sarađuju s Gretinim roditeljima i njima sličnim izdancima neprofitnog industrijskog kompleksa koji nam lebdi nad glavom. Time će otpočeti možda i najveći eksperiment iz promjene bihevioralnosti u historiji čovječanstva, predvođen istim onim elitama koje dvije stotine godina uništavaju planetu. Tu počinje i prestaje sladunjava priča o Greti Thunberg – maskoti četvrte industrijske revolucije.

Autor: Denis Švrakić, Prometej.ba

Autor ilustracije: Eleanor Taylor