Studije u Beču

Kuća ovog čovjeka, koja još svjedoči kao nijemi spomenik minulih 30-ih godina i gospodskog banjalučkog perioda, imala je više sreće nego njen vlasnik. Postavlja se pitanje koja je to kuća i ko je zaboravljeni vlasnik!?

Odgovor počinje 26. oktobra 1880. godine u Starom Futogu, vojvođanskom selu, kada je svijet ugledao budući ljekar, prefinjeni gospodin i veliki boem Đorđe Bukinac.

Poslije gimnazijskih dana u Novom Sadu, Bukinac svoje interesovanje pronalazi u medicini, što ga odvodi u Berlin, a potom i u Beč, gdje će 1906. godine dobiti zvanje doktora medicine. U velikom Beču, umjesto da ga opčini ljepota neke bogate Bečlijke, zbližava se sa pomalo strogom Pražankom, sa kojom, na čuđenje mnogih, stupa u brak.

Početkom 20. vijeka, kada je dobio kćerke Dragu i Olgu, radio je u Beču, a po dolasku u Banjaluku Bukinac započinje medicinsko djelovanje, koje će trajati sve do Velikog rata.

Veliki rat

U Veliki rat ulazi kao austrougarski vojnik, to jest ljekar. Bilo je to vrlo teško vrijeme za doktora Bukinca, koje je okončano 1921. godine, kada, sa epoletama kapetana prve klase, stupa u pobjedničku vojsku nove ujedinjene države Srba, Hrvata i Slovenaca.

Mirnodopski period označio je početak rada doktora Bukinca, ali ovog puta u službi svom narodu. Pored mnogih mjesta na kojima je dokazivao svoja medicinska znanja, u narodu je ostao poznat kao gradski fizikus, uvijek dobronamjeran i požrtvovan. Banjalučanima je bila na raspolaganju i njegova privatna ambulanta.

Kuća doktora Bukinca nalazi se preko puta parka “Petar Kočić”, odmah iza Pošte. Izgrađena je prema zamisli poznatog banjalučkog arhitekte Stojana Borovnice. Upravo u njenom prizemlju bila je smještena bogato i po posljednjim medicinskim dostignućima opremljena Bukinčeva ambulanta, u kojoj se, na zadovoljstvo mnogih Banjalučana, nalazio i rendgen aparat, jedan od prvih u Vrbaskoj banovini.

Kafanske noći

Bukinac je bio jedan od osnivača Ljekarske komore Vrbaske banovine, koja je, od 1929. do 1941, okupljala eminentne stručnjake iz svih oblasti zdravstva. Na čelu Komore je od 1934. do 1938. bio upravo dr Đorđe Bukinac. U znak priznanja za njegov nesebičan trud i zalaganje i zasluge za narod i otadžbinu, 1929. godine na grudima dr Bukinca zablistao je Orden Svetog Save IV stepena.

Pored zadovoljnih lica njegovih pacijenata, koja su mu bila najveće priznanje, Bukinac je pronalazio vremena da bude aktivan i u društvenom životu Banjaluke. Bio je član Rotari kluba, Srpskog kulturnog kluba i, zajedno sa svojim kumom Todorom Lazarevićem, Radikalne stranke.

Pored političkih rasprava, najzanimljivije su bile one za kafanskim stolom, zajedno sa muzikantima, koje su neretko trajale do zore. Rijetko ko je tako svečano i gospodski novcem kitio svirače kao doktor, kome su ovi bili veoma zahvalni. Jedina osoba koja nije imala razumijevanja za boemski život svoga muža bila je supruga Elza.

Potajna ljubav

Za banjalučke kuloare svakako je bila slatka potajna ljubav između dr Bukinca i profesorke Marine Popović, kćerke vladike Vasilija Popovića. Ljubav sa ovom otmjenom damom svjetskih manira Bukinac nije razglašavao na sva zvona, ali je čaršija ipak saznala za mnoge pojedinosti ove veze koju, za divno čudo, nije mnogo osporavala. Bukinac je u Marini pronašao sve čari ženske ljepote i veliki stepen osjećajnosti koju je gajila prema njemu. Za razliku od stroge i konzervativne Elze, koja nije imala nimalo razumijevanja za doktorove kasne lumperajke, Bukinac je u Marini pronašao pravog prijatelja.

Posao, koji je veoma volio i bio mu predan, Bukinac je obavljao do 1941. godine. Po uspostavljanju ustaške vlasti otpušten je iz bolnice i interniran u zloglasni logor Jasenovac. Zahvaljujući supruzi Elzi, koja ga spasava sigurne smrti, odlazi u Beograd, gdje provodi dane okupacije. Koristeći svoje njemačko porijeklo, Elza spasava muževljevu ordinaciju u Banjaluci.

Bukinac se nakon rata vraća u voljeni grad na Vrbasu. Teške poslijeratne dane provodi baveći se ljekarskim pozivom. Najljepši trenuci su mu bili oni koje je provodio u društvu Marine Popović, sada već ostarjele i neudate, ali jedine njegove iskrene ljubavi.

Đorđe Bukinac, nezaboravni ljekar s Vrbasa, veliki veseljak i nenadmašan boem, život završava 20. jula 1953, u 73. godini.

Njegovo tijelo položeno je u porodičnu grobnicu na groblju „Sveti Pantelija” u Boriku.

Izvor: srpskainfo