Jedno je sigurno, ovaj talentovani umjetnik je definitivno svojim radom doprinijeo da se mnogi događaji ne zaborave, kao što će i skulpture koje su postavljene u Drinu u Starom Brodu kod Višegrada gdje su 1942. godine ustaše ubile više od 6.000 Srba, vječno podsjećati na ovaj stravičan zločin.

Bojan Mikulić je rođen u Novom Sadu. Magistrirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Izlagao je u BiH, Srbiji i Americi. Živi i radi u Banjaluci.

FRONTAL: Kojim formama se najviše bavite i kako biste podijelili svoj rad na polju vajarstva?

MIKULIĆ: Moj rad na polju vajarstva bih razdvojio u nekoliko segmenata, nešto što radim za ličnu satisfakciju, istraživački rad na skulpturi i komercijalni rad ili porudžbine.U zadnje vrijeme se bavim apstraktnim biomorfnim i vitalističkim formama. 

FRONTAL: Koliko je za jednog umjetnika bitno da svoj rad predstavi publici, a da pri tome izazove takve reakcije i toliko snažne emocije kakve su izazvale skulpture u Starom Brodu?

MIKULIĆ: Na realizam se često vraćam zbog porudžbina koje dobijam i to mi je veoma korisno jer opet uključuje anatomiju i likove. Mnogo mi znači kada poručilac želi da nekoga ili nešto sačuva od zaborava, a ja doprinesem tome.

"Rahway i Tesla - jedna tužna priča"

Recimo, ima jedna tužna priča iz gradića Rahway u New Jersey, za koju skoro niko ne zna. To je grad gdje je prvi put u svijetu puštena rasvjeta napajana dvosmjernom strujom jer je baš tu bila i Teslina laboratorija. Jednom brutalnom sabotažom stradala je ženska osoba i za njenu smrt okrivljeno je “smrtonosno svjetlo” od dvosmjerne struje sa bandere. Tesla je protjeran, a laboratorija uništena. Nakon nekoliko godina od toga Edison je obasjao čitavu Ameriku dvosmjernom strujom. Na mjestu gdje je bila ta smrtonosna bandera postavljena je bista Nikoli Tesli koju sam izvajao po porudžbini "Tesla science fondatio" iz Filadelfije 2014. godine.  

Taj događaj je značajan za našu i američku istoriju i naravno da je velika satisfakcija ako doprineseš svojim radom da se nešto ne zaboravi. Fondacija je takođe postavila više mojih radova širom SAD-a pa i u hotelu "NewYorker" gdje je naučnik zivio.

FRONTAL: Kako je došlo do toga da Vi radite skulpture u Starom Brodu i da li ste od ranije bili upoznati sa ovim tragičnim događajem? 

MIKULIĆ: Nisam znao za dešavanja iz ’42. u Starom Brodu na Drini, dok me nije kontaktirao dr Aleksandar Fulurija i rekao mi za plan donatora Miroljuba Davidovića i Spasoja Albijanića. Tražili su vajara koji treba da uradi skulpture za spomen kompleks koji je projektovao arhitekta Novica Motika. 

Podršku sam dobio od Narodnog pozorišta RS gdje sam i zaposlen na mjestu vajara, ali i gdje sam uradio sve ove skulpture. U pozorištu radim i na izradi scenografija i rekvizite. Čest angažman imam i u tv studijima i drugim pozorištima.

FRONTAL: Koliko je bila teška i zahtjevna izrada ovih skulptura?

MIKULIĆ: Nakon upoznavanja sa tragičnim dešavanjima bio sam motivisan da dam sve od sebe u izgradnji monumenta. Projekat je bio najveći i najteži do sada, ogroman broj lica i tijela koja su morala imati određenu ekspresiju nisu bila ni malo lak zadatak za vajanje.

Imao sam sedam mjeseci za izradu 30-ak skulptura, tako da sam radio i po 14 časova dnevno, kako bih uspio da posao završim u dogovoreno vrijeme.

FRONTAL: O kakvim se tačno skulpturama radi i od kojih materijala su rađene?

MIKULIĆ: Ti radovi su asocijativni prema rastu, vegetaciji i ostalim živim bićima. Zapravo preteča tih radova je moje prethodno angažovanje na realnim skulptura gdje je bilo puno anatomije. Zglobovi, tetive, koža, pokret i uopšte biološki motivi se nagovještavaju iz ovih apstraktnih skulptura.

Vezano za taj rad morao sam nalaziti medij koji je pogodan za izvedbu. Mnoge materijale sam uključivao i eksperimentisao. Čak je bilo potrebno angažovati stručnu osobu na polju hemije da bi se došlo do određenih svojstava. Ovim putem bih se zahvalio vrsnom hemičaru dr Ivanu Hajnalu koji je za potrebe mog rada napravio jako korisne recepture koje su primjenjive u vajarstvu.

FRONTAL: Kako izgleda proces stvaranja jedne skulputre?

MIKULIĆ: Vajanje počinje od gvozdene konstrukcije, tu mi je potreban bravar, nakon toga sve ostalo radim isključivo sam jer ne postoji opcija da još neko svojim radom interveniše na skulpturi. Naravno sugestije od poručioca se moraju ispoštovati.

Nakon modelovanja u glini uzima se kalup od gipsa, kalupi odlaze u livnicu gdje se odvija veličanstven posao livenja u bronzi. Sve skulpture u Starom Brodu su livene u livnici Janković iz Smedereva. Saradnja čitavog tima ljudi je bila perfektna. Domaćim snagama smo i dalje sposobni napraviti ovakav impozantan monument.

FRONTAL: Može li se živjeti od vajarstva i da li ste ikada poželjeli otići iz Banjaluke?

MIKULIĆ: Ja sam imao tu sreću da egzistiram od umjetnosti ali primjetim da veoma mali broj to uspjeva. Volio bih ostati u Banjaluci dokle god mogu za svojih troje djece omogućiti normalan život. Za ostanak je veoma bitno društveno okruženje, fin i kulturan odnos među ljudima ne zavisi od finansija. Oni koji odu iz zemlje kažu da su tamo negdje ljudi ljubazni i propuštaju pješake, znači da im je to nedostajalo ovdje.

Autor: Danka Savić