Sa jedna strane želimo vojnu neutralnost po ugledu na Austriju i Švajcarsku, dok s druge strane želimo što prije da postanemo dio Evroatlantske vojne alijanse. Ko je u pravu i šta nam donosi progres?

Nebojša Radmanović, iz stranke trenutno predsjedavajućeg u predsjedništvu, gospodina Milorada Dodika još 2009. godine potpisao odluku o MAP-u i na taj način naveo da je krucijalno važno za BiH da postane članica NATO saveza. Ova odluka nas danas u mnogome buni. 

Kako to da 2009. godine NATO je bio opcija, a sada 10 godina kasnije nije opcija. Mada po meni, još je bolje pitanje kako to da je vrhu vojne alijanse trebalo 9 godina da aktivira gorepomenuti MAP.
Kao jedna od učesnica u sukobima u  Bosni i Hercegovini, odlično su poznavali geopolitičku strukturu stanovništva i vlasti. Ako je postojao interes za BiH još 2009. zašto nije dopušteno ili ubrzano učlanjenje? Naš vojni „kontigentčić“ sve i da čitav pošaljemo, ništa ne mjenja u vojnom odnosu snaga.

Danas 24 godine poslije sukoba u Bosni i Hercegovini sve su vidljivije manjkavosti Dejtonskog sporazuma. Njime se služimo kao „Švedskim stolom“ – u prevedenom, svako uzima sebi ono što mu odgovara. Tako je danas itekako vidljiva polarizacija oko toga šta je Dejtovni mirovni sporazum. 

Ako na njega gledamo kao na akt koji je zaustavio rat i osnova za dalju izgradnju zajedničkog suživota – onda svakako da ne bismo trebali imati problema sa članstvom u nekoj vojnoj alijansi. Ali ako pak, Dejtonski mirovni sporazum tumačimo kao akt koji je zaustavio rat i postao osnova daljem cijepanju država bivše Jugoslavije – onda ne postoji nijedan razlog da se postane članicom NATO saveza. 

Marketinški nam se utkalo u podsvijest da članstvo u NATO savezu donosi mir i stabilnost. Ovo je zasigurno istina, kada je riječ o državama koje strahuju od spoljnih neprijatelja. Ali na koji način bi se odsustvo rata  (ne usuđujem se stanje u BiH nazvati mirom) ustabililo ako bismo postali članicom NATO saveza? 

Sve i da su svi 2009. godine afirmativno gledali na članstvo, danas 10 godina nakon toga (čijom greškom, nisam siguran) iz medija možemo saznati da se ponovo aktivirala grupacija stanovnika u BiH, koja se protivi takvoj odluci.

Šta ako bismo imali na umu da Bosna i Hercegovina, da bi zadržala mir i stabilnost treba ostati neutralna? Šta ako bismo shvatili da neki građani nisu za članstvo u Evro-atlantskoj alijansi? Šta ako bismo shvatili da u našoj državi imamo mnogo problema, koje samo unutrašnji dijalog, bez pritisaka sa strane može riješiti? 

Šta ako bismo zamolili NATO da nas pusti da riješimo egzistencijalne probleme, da se okrenemo sami sebi, da se dogovorimo kakvu želimo Bosnu i Hercegovinu i da li je uopšte želimo? Pa onda ćemo razgovarati o našoj vojnoj neutralnosti ili članstvu. Na kraju krajeva pa mi imamo svega 10 000 vojnika, zašto smo bitni?

A ja? Ja sam za mir, stabilnost i kontinuirani napredak BiH, nezavisno od vojne alijanse ili vojne neutralnosti. Mada, ko mene šta pita.

Autor: Slobodan Blagovčanin

#FrontalBlogChallenge

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

Povezane vijesti: 

Top 10+1 razlog zašto nam je bolje, nego ovima što su otišli!