Većina planinu Prenj se smatra za najsuroviju, najljepšu i najatraktivniju planinu Bosne i Hercegovine pa je zbog toga dobio naziv "Planeta Prenj". Prenj prema rijeci Neretvi obiluje strmim obalama, ali i gorskim očima (mala jezera) kao i poljima u njegovom podnožju.

Bio je jedan sasvim običan kraj sedmice, hladan proljetni dan, suh i bez snijega. Tog dana sam se vratio iz škole jako sretan sa jednim posebnim razlogom. Spremao sam se sa prijateljima u posjeti Planeti Prenj i to ne samo u posjetu nego na kampovanje. Uz ruksak sa hranom ponijeli smo topliju odjeću, šator i zalihe vode. Napokon se približila večer kada smo autobusom otišli u Konjic pa dalje u jedan kamp koji se nalazi u podnožju Prenja u kojem smo se planirali odmoriti. 

Međutim, nismo htjeli da to bude običan uspon, htjeli smo da to bude nešto izazovnije, a to je noćni uspon. Krenuli smo na njega u 2 sata ujutro, i pješačili smo oko sat vremena dok nismo sreli lovočuvara koji nam je ponudio prevoz do najdaljeg mjesta do kojeg auto može doći. Naravno on kao pravi domaćin nije želio nikakvu naknadu za tu uslugu. 

Bilo je oko 4 sata ujutro i počeli smo se naglo uspinjati sa 300 metara nadmorske visine do našeg cilja planinske kuće Jezerce na 1650 m.n.v. Oko polovine puta počelo je da sviće i odjednom smo se našli u magli ali i nanosima snijega. Zbog toga što je bilo stabilno vrijeme kod kuće nismo se nadali snijegu pa nismo ponijeli potrebnu opremu, ali Prenj uvijek ima neko novo iznenađenje pa tako i sada. Nakon pažljivog pješačenja još jedan sat napokon smo stigli u planinsku kuću Jezerce gdje smo se okrijepili, ugrijali, nakon toga pojeli i zaspali.

Probudio nas je zvuk velike grupe planinara koji su se približavali kući pa smo se što brže spremili da napravimo mjesta za njih. Upoznali smo se, pitali treba li im pomoći i saznali da će oni noćiti tu večer u planinskoj kući. Nakon toga spremili smo se za drugi dio našeg izazova, popeti se na najviši vrh Prenja, Zelenu glavu na 2115 m.n.v. Kao što smo već rekli nismo imali potrebnu opremu za snijeg ali smo se ipak odlučili na taj poduhvat.

 Na svome putu prema Zelenoj glavi koji je trajao  4 sata sustretali smo se sa velikim naslagama snijega i leda pa nam je trebalo malo duže vremena nego uobičajeno da uspijemo u poduhvatu. Napokon smo došli u podnožje tog vrha koji je dostupan za penjanje samo sa jedne strane koja je bila čitava pod snijegom. Ipak ni tu nismo odustali, našli smo male procjepe između snijega i stijena, pa smo se pažljivo provlačili. U kasno poslijepodne smo završili svoj pouhvat i proslavili ga postavljanjem šatora na najvišem vrhu Prenja ! 

Znali smo da nas čeka jedna hladna i vjetrovita noć pa smo poduzeli sve potrebno da osiguramo šator i spremili se za noć. Zbog umora i pospanosti propustili smo zalazak sunca ali smo se veselili njegovom izlasku kao mala djeca. Međutim bila je to duga i hladna noć, bez spavanja, zbog toga što je vjetar gurao dijelove našeg šatora pa se on savijao. Napokon, oko 2 sati ujutro vjetar se smirio i mi smo zaspali. Podesili smo naše alarme u 5 sati ujutro da bi smo vidjeli taj magični trenutak. Pola sata nakon ustajanja na ravnom horizontu u daljini gledali smo izlazak sunca uz šolju čaja i bili smo okupani njegovim zrakama. To je bio najljepši izlazak u mom životu i zasigurno ću ga pamititi dok sam živ. Za par sati pridružila nam se ekipa planinara koju smo dan prije sreli, bili su iznenađeni i oduševljeni našim poduhvatom.  Za povratak kući nam je trebalo 7 sati pješačenja. Vratili smo se kući sa nezaboravnim utiscima i uspomenama, srca puna Prenja. 

Planina Prenj je nešto posebno, unikatno, Prenj se ne voli, Prenj se živi jer “ Prenjati” se mora.

Autor: Sejo Ivković