Ova mlada djevojka rođena je u Nirnbergu 1995. godine. Nakon nekog perioda, zajedno sa Sadmirom, njeni roditelji su se vratili u grad na Sani. Sadmira je jedno od djece koje ima kombinovane smetnje u razvoju. Iako je u populaciji djece koja nisu u mogućnosti , bez posebne podrške, samostalno postići zadovoljavajući nivo razvoja, Sadmira je ipak krenula u redovno školovanje. Kako i sama kaže, sve do devetog razreda, na svojoj koži je osjetila, kako je to biti zlostavljan od strane svojih vršnjaka.

Sadmira Musić je istinski primjer jedne hrabre mlade djevojke. Iako je tokom svog djetinjstva prošla pravu torturu u neprihvatanju nje same, kao drugačije od ostalih njenih drugara-vršnjaka, to je nije obeshrabrilo da se i dalje bori, i da u svim životnim izazovima bude pobjednik. Od prvog do devetnog razreda, Sadmira je pohađala nastavu u dvije različite škole, gdje je kako i sama kaže, osjetila šta to znači biti drugačiji. Sadmira se i danas s težinom u srcu sjeća teških momenata, koje su joj skoro svakodnevno priređivali njeni vršnjaci. Nerijetko je bila žrtva, kako psihičkog, tako i fizičkog maltretiranja.

„Odluka mojih roditelja je bila da me upišu u redovno školovanje. Svjesna sam i sama da sam dijete s poteškoćama u razvoju. I pored te činjenice, to što sam drugačija, uticalo je i na moje vršnjake koji su me često ismijavali i na razne načine maltretirali. U osnovnoj i srednjoj školi su me često tukli, ismijavali, u torbu mi kamenje ubacivali, jednostavno nisu me prihvatali u društvu. I danas se sjećam momenata kada me je drugarica iz srednje škole često zbog bilo kakve sitnice tukla. Kada to pominjem, uvijek mi bude teško. U tim momentima, moje djetinjstvo je zaista bilo užasno“.

I kao da život ovu mladu djevojku nije dovoljno šamarao. Prije dvije godine, Sadmira je doživjela jednu veliku tragediju. U razmaku od samo 6 mjeseci izgubila je , u to vrijeme, najveću podršku. Izgubila je i majku i oca.

„Majka mi je umrla od karcinoma na zelucu, a otac je preminuo od srčanog udara. Na samom početku nisam ni bila svjesna, šta me je zadesilo. Roditelji mi mnogo nedostaju. Voljela bih da su i dalje tu, da dijele moje radosti i uspjehe, na koje sam u zadnje vrijeme i sama ponosna“.

Nakon teških momenata kroz svoje djetinjstvo i narednih tragedija koje su se desile, Sadmira je sreću pronašla, među svojim drugarima u prijedorskom Udruženju „Neven“. Osim što su joj najveća podrška njene dvije starije sestre, kod kojih boravi, najveću ljubav i sreću joj donose njena, kako i sama kaže, sestre i braća iz ovog Udruženja. Sadmira je svakodnevno u Dnevnom boravku Udruženja „Neven“.

„Kada sam došla u ovo udruženje, osjetila sam iskrenu dobrodošlicu. Od svojih drugara dobijam samo iskrenu ljubav i prijateljstvo. Nekada sam imala kriznih situacija, sada toga nema. Mnogo sam srećnija. U našem udruženju nije bitno ko se kako zove, boja kože, nacionalnost. Mi u našem udruženju širimo ljubav, i zahvaljujući ovom boravku i sama sam postala bolja osoba“.

U ovom udruženju, njegovi korisnici imaju priliku pokazati i dokazati da su zaista pravi kreativci. Njihov boravak im je svakodnevno ispunjen raznim aktivnostima. Šivenje, izrada nakita, i stvaranje ostalih rukotvorina, dio su tih aktivnosti. Projektom „Inkluzivno preduzetništvo“, kojeg posredstvom Caritasa BiH, iz sredstava EU, sprovodi Fondacija „Zajednički put“, na radionicama, korisnici Dnevnog boravka imaju mogućnost stvarati prava unikatna djela.

„I na tim radionicama mi imamo mogućnost praviti nakit, šiti jastuke, i sami se osjećamo korisnijim. Sprijateljili smo se i sa drugarima iz Fondacije, što mi je jako drago“.

Drugare i tete iz udruženja, ova hrabra djevojka smatra svojom velikom porodicom. Predsjednicu udruženja Vesnu Berić, smatra i zove drugom majkom. Vesnu i Sadmiru, spojile su i slične tragedije.

„U istom periodu smo doživjele i Sadmira i ja životne tragedije. Ja sam izgubila kćerku, ona roditelje. Sadmiru doživljavam kao svoju kćerku. Ne samo nju, već i ostalu našu djecu, koja su mi zaista pored moje Bobane, iako sam bila utučena i u velikom bolu, bila motiv da se i dalje nastavim boriti za njih, kao i za ovo udruženje. Sadmira je u zadnje vrijeme zaista postala druga osoba“.

I JESTE! Sadmira je postala pravi primjer jednog borca, koji nakon teškog životnog iskustva, nije poklekao, već je nastavio da korača životnim putem i dalje! I ne samo to. Sadmira je i sama sebi postavila cilj, a to je da se svojim prisustvom bori za prava svojih drugara. Kaže, želja joj je da što više budu prihvaćeni u okolini i društvu.

„Želim da ljudi shvate da i mi djeca s poteškoćama u razvoju, možemo sve kao i drugi ljudi. U udruženju ću se boriti da naša prava budu što veća. Trudiću se da budem velika podrška, kako drugarima, tako i svima u ovom udruženju“.

Da niže uspjehe, Sadmira je dokazala i na Prvom državnom Unfied prvenstvu Specijalne olimpijade BiH u stonom tenisu „Pale 2018“ , gdje su Sadmira i njeni drugari osvjetlali obraz ovog udruženja. Sadmira je osvojila treće mjesto i bronzanu medalju.

„Na olimpijadi smo se fino družili, igrali. To je jedno predivno iskustvo. Čestitam mojim drugarima na uspjehu. Hvala mami Vesni što nam je omogućila to druženje“.

Dvadesetdvogodišnja Sadmira Musić ima nekoliko želja. Kaže, ružnog perioda se ne želi sjećati.  Voljela bi da jednog dana posjeti grad gdje je rođena i da posjeti svoju rodbinu. Mladim roditeljima poručuje, da svojoj djeci objasne da postoje drugačija djeca i da bi ih trebalo prihvatiti. Svoje ružno iskustvo ne bi poželjela nikome, i boriće se da svoje iskustvo i priču širi dalje. Voli umjetnost, a najveća želja joj je da na neki način stane na daskama koje život znače. Mladi ljudi kao Sadmira, i dalje će imati podršku Fondacije „Zajednički put“, koja je i onovana radi unaprijeđenja društvenog i socijalnog položaja djece i mladih a posebno onih s posebnim fizičkim, ekonomskim i drugim potrebama.

Izvor: fondacijazajednickiput