- Kako se rodila ideja za pisanje istorijskog romana o Svetom Vasiliju Ostroškom?

Onaj ko vjeruje u slučajnost taj ne vjeruje u Boga. I obrnuto. Do jula 2014. godine o Svetom Vasiliju Ostroškom znao sam onoliko koliko svaki prosječan Srbin, a to je skoro ništa. Dan njegovog upokojenja, bez godine, mjesto gdje leže njegove mošti, mjesto rođenja i nekoliko Svečevih čuda. Tad mi je pod ruku došla knjiga doktora Dimitrija Kalezića i Dušana Berića, davno donesena u našu kuću sa jednog od brojnih pokloničkih putovanja pod Ostrog. Ona mi je bila temelj na koji sam poslije dogradio roman.

- Kada ste počeli raditi na knjizi i koliko ste je pisali?

Roman sam napisao relativno brzo, za četiri mjeseca. Malo duže je trajalo traženje blagoslova za njegovo objavljivanje, a najduže i najteže sam potrošio vrijeme u traženju izdavača. Pisci iz Republike Srpske nisu nešto na cijeni, dijelom su i sami zbog toga krivi, a dijelom i zbog podaničnog odnosa naših radnika u kulturi i izdavaštvu prema piscima s onu stranu Drine, a i izdavače više zanimaju teme sa estrade nego iz istorije. Oni gledaju profit. Ali eto, Slava Bogu, nekako sam našao izdavača i uz pomoć svojih prijatelja knjiga "Vladika, slava Mu i milost " ugledala je svjetlo dana.

 - Šta je suštinska poruka romana?

Moja ideja nije da čitaocu ostavljam poruke. Ja mu istražim i na svoj način prepričam neke istorijske događaje, u ovom slučaju žitje Svetog Vasilija Ostroškog, ratni put Baje Pivljanina i njegovih hajduka, život u Sarajevu u sedamnaestom vijeku, a na samom čitaocu je da izvuče pouku, ako pouke ima, ili barem da upamti neki detalj iz srpske burne prošlosti.

- Šta trenutno radite i kakvi su planovi za budućnost?

Trenutno pišem roman o Drugom svjetskom ratu. To bi trebalo da bude neki nastavak "Ruke anđela" romana o Prvom svjetskom ratu, mada će to biti priča sama za sebe. Osnovna ideja mi je da ako me zdravlje posluži napišem seriju romana o Srbima iz Bosne i Hercegovine u dvadesetom vijeku.

- Može li se od pisanja živjeti?

Svaki narod i svaka država, ako drži do sebe i do svoje časti, gaji umjetnike u svojim redovima. Slikare,pisce, kompozitore, režisere, arhitekte. Tako svijetu i narednim pokoljenjima najbolje pokazuje značaj i ozbiljnost svog postojanja. Mi kineske dinastije poznajemo po vazama, francuske kraljeve po namještaju, faraone po piramidama i starim spisima, Italiju po kompozitorima, Rusiju po piscima, Podunavlje po Vinčanskoj kulturi. U Republici Srpskoj izučavamo i gostimo umjetnike iz Srbije, a oni kao haračlije samo nam kupe novac i pomalo Srbuju i ne znam da su bilo kojeg umjetnika iz ovih krajeva prihvatili i podržali. Kad se pominju pisci s ovu stranu Drine tu se misli na one iz Federacije BiH. Abdulah Sidran objavljuje u Beogradu, Mahmutčehajić, koji pljuje po Andriću, isto tako, a urednicima tih kuća kad kod nas dođu po honorare puna usta Srba i Republike Srpske. A mi jadni ne smijemo da se pobunimo jer sve se nadamo negdje će nas nekad neko pozvati, dati nam kakvu nagradicu, pa im se ne zamjeramo. Biti pisac u Republici Srpskoj je psihijatrijska dijagnoza. Mazohizam.

Frontal