Ja, eto, duboko vjerujem u to da Istra, uz sve svoje nedostatke, debelo vodi pred mnogim drugim hrvatskim regijama kad je u pitanju prihvaćanje drugih i drugačijih. Inače, vjerujem, na naš predivni poluotok ne bi neprestano dolazilo toliko novih ljudi raznih nacionalnosti i kultura, niti bi se ti drugi, drugačiji ljudi tako dobro uklopili u istarski život.

Kad kod nas u Istri netko na zid pošte napiše "Ovo je Srbija", mi dopišemo "Ovo je pošta, budalo!"

Kad netko na autobusnom stajalištu napiše da je Istra Srbija, pa svoju glupost podvuče ustaškim "U", mi to operemo krpom, vodom i Mister Muscolom te popratimo komentarom: "Ma, brižno blago, najdi si pošteno delo."

Kad su granice u pitanju, Istra je Hrvatska. Bila je i ostat će. Zato jer su tako željeli i žele svi oni koji u njoj žive ili su živjeli u prošlosti. Ne mora nam to nitko ponavljati. Ne trebaju nam poduke iz povijesti. I ne moramo svoje hrvatstvo nikome dokazivati, najmanje onima koji po javnim površinama škrabaju gluposti umjesto da se uhvate nečeg konstruktivnog. Za razliku od pripadnika Minhenskih bojni iz nekih drugih krajeva države, danas "najvatrenijih Hrvata po zanimanju", Istrijani su imali najveći odaziv na mobilizaciju devedesetih. Brojke ne lažu, ignorirati ih može samo zločesti glupan. Istra nije imala bojne sastavljene od pobjegulja.

"Odradili" smo rat i pristupili obnovi države, itekako pridonijevši izgradnji porušenog i financiranju ratom razrušenih i opustošenih područja. Doprinosimo i danas, kako velikim uplatama u državni proračun, tako i direktnom pomoći ugroženim područjima. I pritom ne gledamo u prošlost, nego u budućnost. Jer, dobrobit za našu djecu nalazi se tamo - u budućnosti bez mržnje. U toleranciji. Ne u zaboravu, već u pamćenju, ali i praštanju. U poštivanju drugog i drugačijeg.

Zato ću, kao Istrijan, oprostiti i onima koji i nakon 20-30 godina života u Poreču tvrde kako bi 90% Istrijana više voljelo da Istra pripadne Italiji. Koji tvrde da ovdje, u Poreču, nema multikulturalnosti. Koji - jednostavno ne govore istinu. Najlakše je mrziti. Za to ne treba biti talent. Sve što treba za mržnju je – biti budala. A to može baš svatko.

Uspješnost Istre i Istrijana leži u pameti i jednostavnosti. U razumijevanju i prihvaćanju drugih. Čak i ako uživaju blagodati života u Istri, istovremeno pljujući po njoj. Onima koji to ne razumiju nećemo reći neka odu tamo odakle su došli, nego – neka malo razmisle o tome da multikulturalnosti nema na policama trgovina. To je nešto što nema cijene, što svi zajedno trebamo stvarati. Uključujući i njih. Istra nije savršena, ali je jako, jako dobro mjesto za život. Ima nedostataka koje treba popraviti. Uvijek će ih biti. Ali popravljati stvari možemo samo znanjem i ljubavlju, nikako mržnjom. 

Istra teritorijalno pripada Hrvatskoj, a srcem cijelome svijetu. Prošlost nam je bila i previše strašna da bismo se poigravali budućnošću. Ako već imamo fojbe, bacajmo u njih mržnju, ne ljude.

Ja ne mrzim. A vi?