Pouzdani statistički podaci koji govore o uspješnosti procedura ne postoje čime su pacijenti uskraćeni za kvalitetne informacije. Nije uspostavljen sistem praćenja reproduktivnog materijala kroz registar koji bi bio ažuriran u realnom vremenu, čime se ostavlja prostor za moguće zloupotrebe. Pored toga, nisu razvijene efikasne strategije za smanjenje broja višeplodnih trudnoća koje bi se, u principu, trebale smatrati neželjenom posljedicom vantjelesne oplodnje.

Registar o postupcima biomedicinski pomognute oplodnje

Iako zakonska regulativa definiše postojanje registara o biomedicinski pomognutoj oplodnji za zdravstvene ustanove, podaci se ne dostavljaju redovno, odnosno u stvarnom vremenu. Tako je npr. Zakonom o liječenju neplodnosti biomedicinski pomognutom oplodnjom i pratećim pravilnikom u Federaciji BiH predviđeno da zdravstvene ustanove podnose izvještaj jednom godišnje za prethodnu kalendarsku godinu, najkasnije do 15. februara, a po potrebi i ranije. Iako je pohvalno da je zakonski regulisano postojanje registara, kvalitetan nadzor moguć je jedino ako državne institucije u svakom trenutku, odnosno u realnom vremenu, imaju podatke o biološkom materijalu, npr. o broju jajnih stanica i zamrznutih embriona u jednoj klinici. Time se sprečava mogućnost zloupotreba, nestajanja biološkog materijala i njegovog korištenja u svrhe za koje nije predviđen, pojašnjava Asad Herić, magistar biologije i klinički embriolog.

„Kod praćenja biološkog materijala, sve što [institucije] dobiju je zbirni izvještaj za prethodnu godinu i samim time nemate nikakvu priliku u realnom vremena provjeriti šta se dešava. Mišljenja sam da je to ključni problem cijele priče – to se zove sljedivost biološkog materijala u realnom vremenu.”

Čime se bavi klinički embriolog?

Klinički embriolog je osoba koja radi vantjelesnu oplodnju. Vantjelesna oplodnja se zove tako jer se dešava van tijela, odnosno u laboratoriji. Klinički embriolozi unutar laboratorije direktno spajaju muške i ženske spolne stanice u svrhu formiranja embriona što u određenom trenutku rezultira rođenjem zdravog djeteta.

Herić naglašava da ne smatra da u zdravstvenim ustanovama trenutno krivo predstavljaju podatke, ali je važno da se ne ostavlja takav prostor. Na konkretnom primjeru objašnjava zašto je važno praćenje biološkog materijala u realnom vremenu: “Ako se u nekom centru konstantno pojavljuje da imaju za deset posto manje očekivanih jajnih stanica nego što je prosjek koji smo definisali, onda postoji mogućnost da oni ili su nestručni, ili kradu jajne stanice. Imate opseg u kojem bi se nešto trebalo kretati i biti prihvatljivo. I kada se istupa iz toga, vi imate sistem da kažete: Ovaj ima odjednom pedeset postotni gubitak jajnih stanica, to je alarm i moramo prekontrolisati zašto je to tako.”

Drugi klinički embriolog s kojim smo razgovarali, Džanan Osmanović, ne dijeli ovo mišljenje. Smatra da je postojeći registar funkcionalan, te kaže da privatna klinika u kojoj je zaposlen dostavlja podatke Federalnom ministarstvu zdravstva. „Ono što je sporno je da nakon dostavljanja podataka, iz ministarstva obično traže dodatne podatke“, pojašnjava Osmanović.

„Zašto je to tako, zašto obično traže i dodatno mimo tih standardnih [podataka], ne znam. Bilo bi fino da prošire upitnik koji šalju pa da onda to šaljemo jednom. Kud se ti podaci pohranjuju, to ne bih mogao kazati.”

Osmanović kaže da neke evropske zemlje kao što je Poljska koja je vrlo aktivna u oblasti vantjelesne oplodnje, nemaju svoj nacionalni registar.

„Real time – neke zemlje rade to, ali to nije nužno, niti je to neka odrednica koja govori o tome kakav je IVF u toj zemlji. Tako da je to nešto što bi za nekakav vrlo uređen sistem došlo zadnje.”

Iako važna, statistika ostaje nedostupna

Javno dostupni statistički podaci koji bi na jednostavan način predstavili neke važne podatke kao što su uspješnost pojedinih procedura biomedicinski pomognute oplodnje ili broj blizanačkih trudnoća bile bi korisne i za parove koji se bore sa neplodnošću, ali i za strateško djelovanje države u ovoj oblasti. Tokom pisanja ovog teksta, poslali smo više upita o statističkim podacima i načinu kontrole rada klinika ministarstvima zdravlja u oba entiteta, ali nismo dobili odgovore. Ranije je do odgovora pokušala doći i Milijana Simić, poslanica u Skupštini Brčko distrikta, koja je nekoliko godina bila aktivistica i koordinatorica Udruženja “Beba više”.

“Određene klinike niko ne prati. Mi smo se obraćali tada i Agenciji za statistiku Bosne i Hercegovine jer nismo mogli ni na nivou Brčkog, ni na nivou Republike Srpske, ni FBiH, da saznamo statistiku uspješnosti klinika, koliko se djece rodi iz procesa vantjelesne oplodnje”, pojašnjava Simić i dodaje da je poražavajuće da nije poznato pravo stanje i da “niko ne kontroliše ni šta se dešava sa reproduktivnim materijalom”.

Jedna od zemalja koja se brine da svojim građanima i građankama koji se bore sa neplodnošću olakša potragu za pravom klinikom i odgovarajućom procedurom je Velika Britanija. Na stranici državnog tijela nadležnog za oplodnju i embriologiju moguće je pronaći nepristrasne informacije o klinikama, vantjelesnoj oplodnji i drugim tretmanima. Tako posjetioci ove stranice mogu da dobiju više informacija o klinikama koje se nalaze u njihovoj blizini, između ostalog da li je stopa poroda u skladu sa nacionalnim prosjekom, ocjene pacijenata i ocjene inspekcije.

Foto: Primjer informacija o klinikama koje su javno dostupne, screenshot web stranice hfea.gov.uk

Iz ove britanske institucije objasnili su nam i na koji način vode računa o redovnom ažuriranju podataka o biološkom materijalu. Sve licencirane klinike unose podatke u elektronski sistem za praćenje, a za svaki tip podataka određen je poseban rok za unos. Tako, na primjer, u slučaju odmrzavanja embrija, klinike imaju rok od dvije sedmice da u sistem unesu informaciju o razlogu odmrzavanja.

Potrebna je kontrola broja blizanačkih trudnoća

Pored naprednog sistema praćenja biološkog materijala i javno dostupnog velikog broja statističkih i drugih informacija, Velika Britanija aktivno radi na smanjenju broja višeplodnih trudnoća iz procesa vantjelesne oplodnje. Kako navode na web stranici višeplodne trudnoće su najveći rizik liječenja neplodnosti, ali se mogu izbjeći bez utjecaja na stopu poroda. Stopa višeplodnih trudnoća u ovoj zemlji iznosila je 24 posto 2008. godine, a već 2017. prvi put su dostigli ciljani nivo od 10 posto.

Ovakva stopa postignuta je, između ostalog, jer klinike same razvijaju svoje strategije kako bi smanjile stopu višeplodnih trudnoća, a inspektori prate njihov napredak u tome. U slučaju da je izgledno da bi određena klinika mogla premašiti zadanu stopu, inspektori na vrijeme šalju upozorenje.

„Inspektori i klinike zajedno rade kako bi smanjili stopu.”, navodi se na web stranici.

Iz nadležnih ministarstava nisu nam odgovorili na upit o postotku blizanačkih trudnoća u procedurama vantjelesne oplodnje, kao ni da li provode ikakve aktivnosti na prevenciji ove pojave.

„Prema informacijama koje ja imam kod nas je to preko 25 posto”, kaže Asad Herić, i objašnjava da bi cilj biomedicinski pomognute oplodnje trebao biti rođenje jednog zdravog djeteta.

Zakonska regulativa u BiH dozvoljava prijenos dva embriona u spolne organe žene, a u određenim situacijama i tri. Ipak, kako nam objašnjavaju stručnjaci, prijenos više embriona ne znači veću šansu za uspješno iznesenom trudnoćom, te bi prijenos jednog embriona trebao biti standard.

„Kada svjesno doprinosite šansi da ljudi ostvare blizanačku trudnoću, vi doprinosite šansi da će ti ljudi imati komplikaciju kroz period trudnoće, i mogućnosti da će djeca biti prijevremeno rođena”, kaže Herić i navodi primjer drugih država. “Onda odete u Australiju gdje je IVF prilično odveden u smislu razvoja, gdje kao pozitivan ishod liječenja vantjelesne oplodnje isključivo smatraju jedno rođeno dijete, gdje blizanački porod smatraju kao negativan.”

Klinika u kojoj radi uvijek insistira na prijenosu jednog embriona, kaže Džanan Osmanović.

„Nikad mi sami ne predlažemo dva. Ono što ovdje morate uzeti u obzir je da se radi o materijalu koji pripada paru. Oni imaju embrione odnosno potencijalne bebe. Njihova odluka je da vrate jedan ili dva, iako mi kažemo da je naša preporuka uvijek jedan. Gotovo uvijek moramo insistirati da to bude zaista jedan, a posebno kod optimalnih. Kada vraćamo dva, i kada možemo pristati na dva je kada nemamo optimalne embrione.”

Džanan Osmanović

Herić pojašnjava da se prijenosom samo jednog emrbiona ni na koji način ne oštećuje pacijent. Država bi trebala uspostaviti sistem u kojem bi parovima plaćala više pokušaja vantjelesne oplodnje ali da se radi prema principu prijenosa samo jednog embriona.

„Nećete nanijeti financijsku štetu ljudima. Možete produžiti nešto što se zove time to pregnancy, odnosno vrijeme u kojem će pacijenti doći do trudnoće. Takvim pristupom se može odložiti početak eventualne trudnoće, ali niste smanjili šansu za trudnoću po započetom ciklusu.”

Pored smanjenja komplikacija koje blizanačke trudnoće nose, i iz ekonomskog ugla efikasnije je plaćati za dodatne pokušaje vantjelesne oplodnje nego opteretiti zdravstveni sistem komplikacijama koje takve trudnoće eventualno mogu da donesu, smatra Herić.

„Ako imate blizance koji su završili na neonatologiji koji nemaju nikakvih poteškoća, neka sve prođe u redu, ali ako ih imate 15 dana na neonatologiji, to je ogroman novac koji trebate platiti kao zdravstveni zavod da bi ta dva mala klinca izašla i nastavila život dalje. Puno je jeftinije taj novac usmjeriti na prevenciju pojavnosti takvih trudnoća tamo gdje je to moguće.”

Komplikacije blizanačkih trudnoća

Postotak prirodno začetih blizanačkih trudnoća u populaciji je oko 1-2 posto. Ovakva trudnoća obično uz nadzor ljekara prođe potpuno uredno, kao i sam porođaj, ali je povezana sa većim rizikom za majku i bebe, objašnjava nam Lejla Imširija-Idrizbegović, specijalistica ginekologije i akušerstva i subspecijalistica fetalne medicine i opstetricije.

Mogućnost pobačaja i prijevremnog porođaja u višeplodnim trudnoćama je povećana i nekada se ne može spriječiti.

„To je frustrirajuće i za trudnicu, ali i za cijeli tim ljekara ginekologa i pedijatara. Takođe, trudnice, pogotovo prvorotke, imaju veću šansu da dobiju trudnički dijabetes i preeklampsiju, koje kompliciraju situaciju. Broj carskih rezova je povećan u višeplodnih trudnoća.”

Doktorica Imširija-Idrizbegović kaže da ustanova u kojoj ona radi prima trudnice iz cijele države, i ne sjeća se da je nekada bio problem radi preopterećenosti, s obzirom na to da se radi o velikoj klinici koja ima veliki kapacitet.

„Možda problem i opterećenje i za roditelje i za zdravstveni sistem mogu biti blizanci koji se rode jako rano, obzirom da ostaju mjesecima u intenzivnoj njezi i gdje im prijete brojne komplikacije radi nezrelosti.”

Dragana Marković iz Brčkog iskusila je komplikacije višeplodne trudnoće. Prije četiri godine rodila je kćerku nakon prvog pokušaja vantjelesne oplodnje koja je danas zdrava djevojčica. Ipak, priča ove majke u određenim trenucima bila je teška.

Sa postupkom vantjelesne oplodnje ona i suprug započeli su u martu 2020. godine, nakon jednog neuspješnog postupka inseminacije.

„Mi smo odlučili tada da vratimo dva embriona a jedan da zamrznemo, i doktorica je rekla OK da se slažu, to je u redu”, kaže Marinković. Na prvoj kontroli potvrđena je trudnoća, a na drugoj – iznenađenje i za buduće roditelje i medicinsko osoblje: „Na toj sljedećoj kontroli desilo se da se i doktorica sama iznenadila, da se jedan naš embrion podijelo. U tom momentu su bile trojke.”

Trudnoća se razvijala uredno do 24. sedmice kada su na kontroli utvrđeni srčani problemi kod jedne jednojajčane bebe. Liječenje su nastavili u Beogradu gdje je potvrđeno da je jednoj bebi srce prebrzo raslo i da iznošenje trudnoće ne bi bilo dobro za nju. Dodatno, beba sa nezdravim srcem loše je utjecala i na razvoj druge bebe s kojom je dijelila posteljicu, te je Dragani predloženo da ih pokušaju odstraniti.

„Ja to nisam mogla, odnosno oni su to meni predlagali, ali ja sam tako danima sa suprugom donosila odluku. Bila sam tamo sama. Baš je bilo teško. U 28. nedjelji jedna beba je probila vodenjak, i desio se prijevremeni porod. Obje su bebe izvučene, te koje su bile zajedno, i stavljen mi je serklaž, a treća beba je ostala u stomaku. Ove dvije bebe su poživjele po par dana jer su bile jako malene, ispod kilogram, nisu uspjele da se izvuku. To je baš težak period bio. Ali svi su mi savjetovali da probam da budem jaka zbog te treće bebe.”

Treća beba je također bila nemirna i probila je vodenjak, te je ponovo počeo prijevremeni porođaj u 31. sedmici.

„I ona je isto bila jako mala bebica, rodila se sa kilu i 225 grama”, kaže Marković.

Ipak, i pored iskustva koje je prošla, Marković priča da je nakon rođenja prve djevojčice ponovo pokušala sa vantjelesnom oplodnjom.

„Mi smo čak poslije svega, imali jedan pokušaj gdje smo vratili dva embriona, ali nam nije uspjelo. Nisam se toga bojala”, kaže Marković i dodaje da joj ljekari trenutno preporučuju da zbog njenih godina i prethodnog iskustva pokuša sa prijenosom jednog embriona.

Piše: Hilma Unkić

Izvor: naukagovori.ba