Gotovo je nevjerovatno da tu optužbu potežu radikalne desničarske grupacije zbog SOFA ugovora sa NATO, a istovremeno se zalažu za rehabilitaciju Nedića. Pa tako ispada da je izdaja dozvoliti da NATO koristi srpsku logistiku na putu za Kosovo, a nije izdaja kada Nedić koristi državni aparat da uguši ustanak protiv Hitlerovih jedinica. I kada se Nijemcima dozvoli da otvore logore poput Banjice ili Topovskih šupa na teritoriji Srbije. A uz to im se još pomogne da pohapse sve koje smatraju neprijateljima.

Najzad, zašto je izdaja kada se u Briselu potpiše sporazum sa Prištinom, ali nije kada se sarađuje sa Trećim rajhom koji je sve teritorije južno od Kosovske Mitrovice i Podujeva pripojio Albaniji pod italijanskim protektoratom, a jedan pojas na jugoistoku i Bugarskoj kao savezniku sila osovine. I sve to dok je na sjeveru taj isti okupator Srem dodelio Hrvatskoj, Bačku Mađarskoj, a Banatu dao autonomiju.

Pri tome dio desničara i danas zaboravlja da oni „izdajnicima” nazivaju političare birane na legitimnim izborima na kojima pravo glasa imaju svi građani Srbije. Milan Nedić, kakva god da je njegova uloga bila, na vlast nije došao na izborima, već su ga izabrali i postavili Hitler i Berlin Trećeg rajha.

Pojedine pristalice rehabilitovanja šefa vlade u okupiranoj Srbiji tvrde da se on ne može optužiti za izdaju, jer bi to značilo da je izdajnik i Miloš Obrenović. Zaboravljaju, međutim, da je knez Miloš prvo podigao Drugi srpski ustanak, pa tek kada je odnio nekoliko pojbeda nad Turcima, počeo pregovore s njima.

Zaboravljaju da pomenu i da je u to vrijeme Miloš Obrenović izborio autonomiju koja je Srbima prethodno bila ukinuta, dok je pod njemačkom okupacijom 1941–1944. ta sloboda sužena. Zaboravljaju da su Turci masovno ubijali Srbe 1813. i 1814. prije nego što je Obrenović potpuno preuzeo vlast kako bi to zaustavio, dok su u Drugom sjvetskom ratu okupatori uveli uredbu da streljaju 100 Srba za jednog poginulog Nijemca, i to tek kad su postavili režim spreman da sarađuje.

Najzad, za izdaju je svojevremeno optuživan još jedan vladar iz kuće Obrenovića, i to knez i kralj Milan. Njegovim protivnicima smetalo je što se zbližio sa Austrougarskom i okrenuo Srbiju ka njemačkim prostorima baš kao Nedić. Ali je za razliku od šefa vlade 1941–1944. unuk Jevrema Obrenovića, Miloševog brata, uspio da mu na Berlinskom kongresu bude priznata nezavisnost zemlje, uz oslobođenje Niša, Pirota, Vranja i Prokuplja.

Izvor: Politika/ Autor: Nikola Belić