Onaj koji organizuje izbore taj ih i dobija, poznata je rečenica Nikole Pašića, koja i danas ukazuje na to kako se i na koji način u našim društvenim okolnostima vode i organizuju izborne kampanje.

Otvorena podrška koju je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić pružio vladajućoj stranci jasno nam govori da se u predstojećoj kampanji neće birati sredstva kako bi se prebacilo magičnih pedeset odsto osvojenih biračkih glasova. Nikolić se na komercijalnoj televiziji Pink veoma jasno stranački opredijelio, nastupajući kao agilni partijski aktivista. On na taj način šalje i poruku da od vladajuće stranke traži podršku za novi predsjednički mandat. Ali ovakav njegov nastup samo govori da u našoj zemlji ustavna načela i ograničenja ne znače mnogo, jer su za predsjednika republike mnogo važniji njegovi politički, partijski i lični interesi. Svoju otvorenu podršku SNS-u predsjednik je ponovio i u razgovoru za NIN. „Ne samo što ću podržavati nego ću i pomoći koliko budem mogao. Nema niko bolji na političkoj sceni.” Predsjednik Srbije je uvijek isticao kako je on izašao iz političkog zagrljaja vladajuće stranke i da je sada predsednik svih građana, što je još jedna u nizu obmana kojima se služe funkcioneri vladajuće stranke – koji imaju ozbiljan problem u shvatanju funkcionisanja pluralističke demokratije i djelovanja opozicije kao sastavnog dijela kritičke javnosti.

Govoreći o problemu evropske „neoliberalne demokratije” povodom političke situacije u Mađarskoj i Poljskoj, J. V. Miler je rekao: „Izbori, na kraju krajeva, mogu biti nedemokratski čak i ako vladajuća stranka ne puni glasačke kutije. Ako su opozicione stranke bile sprečavane da se približe biračima, a novinari se ne usuđuju da izvještavaju o namjerama vlade, biračke kutije su već napunjene.”

Onome ko prati naš politički i partijski život jasno je i prije nego što su izbori raspisani da se i naša vladajuća elita ponaša kao da su biračke kutije već do vrha napunjene. Iako premijer Vučić tvrdi u svojim svakodnevnim medijskim nastupima da će aktivno učestvovati u izbornoj kampanji samo desetak dana, on je u stvari neprestano u kampanji i ne propušta ni jednu priliku da se obruši na opozicione stranke i one koji iznose svoje kritičke sudove o djelovanju vlade na čijem je čelu. Pri tome izjavljuje da on samo radi svoj premijerski posao i da je iznad svakodnevnih partijskih borbi i sukobljavanja. A njegovi nastupi govore da ne prihvata nužnost kritike i kritičkog mišljenja u pluralističkom demokratskom društvu i da je opozicija snažni politički korektiv za svaku vlast. Za njega su ljudi koji kritikuju politiku aktuelne vlade pozeri i neznalice, a oni koji su samo spremni da stoje po strani i kritikuju – kibiceri i lenjivci, oni koji ne žele da vide šta je vlada uradila, što priznaje cijeli svijet. Da paradoks bude veći, premijer stalno ponavlja da je izložen medijskom linču i harangi, što je apsurdna tvrdnja koju demantuje i najpovršnija analiza naše medijske situacije. „Vodi se kampanja u kojoj je sve dozvoljeno reći protiv Vučića i ljudi koji su meni bliski. Trebalo bi ja da tražim veća ljudska prava gledajući naše medije. Opozicione snage imaju apsolutnu vlast na medijskoj sceni... Postoje ljudi koji mrze mene jer ne mogu da me pobjede, i to mogu da razumijem, ali ne razumijem zašto mrze Srbiju i njene firme.” Ovako intonirane izjave jasno govore da se opozicija i kritička misao svrstavaju u parazitski dio društva.

Sadašnja vlast u Srbiji kao da se pridržava upozorenja B. Frenklina: „Čuvaj se malih pukotina – mala pukotina potopiće i najveći brod.” Zato je stvorena čitava medijska i politička mašinerija, koja je sada stavljena u pogon da se ne bi pojavila nijedna pukotina: jedinstvo i stvaranje neprikosnovenog vođe u središtu su shvatanja sadašnje vladajuće partije.

Izvor: Politika