-          Politička stranka, koalicija, lista nezavisnih kandidata i nezavisni kandidat ne može učestvovati u raspodjeli mandata ako ne osvoji više od 3% od ukupnog broja važećih glasačkih listića u izbornoj jedinici

Ovaj stav u praksi određuje, cenzus, odnosno izborni prag. E sad, s obzirom da je izborni prag postavljen jako nisko (3 procenta), on sa sobom nosi prednost pravičnijeg predstavljanja, jer niži izborni prag omogućava veću predstavljenost narodne volje u najvišim institucijama. Optimalni cilj ovog člana Izbornog zakona BiH u konkretnom slučaju je da doprinos implementaciji demokratskih principa u politički sistem zemlje.

Ono što u isto vrijeme predstavlja nezaobilazan problem, jeste činjenica da se boljom predstavljenošću u isto vrijeme dobija i političko – prlamentarno usitnjavanje, pa se tako npr. NS RS uvijek konstituiše iz velikog broja političkih partija. To dalje dovodi do veće opasnosti od “političke trgovine”. Postoji ona narodna poslovica: “Koliko ljudi, toliko ćudi”, a na primjeru društva nezrele demokratske političke kulture, jasno je da je opasnost prouzrokovana političkom fragmentacijom ogromna, tako da je cijena veće demokratičnosti (kada primjienite cost/benefit analizu) u ovom konkretnom slučaju preskupa. (S jedne strane postoji prednost veće demokratičnosti, a sa druge ne samo politička korupcija putem “političke trgovine”, nego i putem ucjenjivačkog kapaciteta manjih političkih partija, koje svojim uslovljavanjem često mogu dobiti mnogo više od onoga što realno i legitimno zaslužuju, čime se stvara upravo suprotan efekat -  narušavanje demokratskih principa.)

Dalje, u članu 9.1 istog zakona se kaže:

-          Od 14 članova, koje neposredno biraju birači upisani u Centralni birački spisak za glasanje na teritoriji Republike Srpske, devet se bira iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti, u skladu sa članom 9.5 ovog Zakona, a pet su kompenzacijski mandati izabranih sa teritorije Republike Srpske kao cjeline, u skladu sa članom 9.6 ovog Zakona. (Ovo naravno važi i za druge parlamente u BiH, a jedina razlika je u ciframa)

Kompenzacijski mandati “služe da kompenzuju nedovoljnu proporcionalnost na nivou entiteta, a koja nastaje sabiranjem rezultata za pojedine višečlane izborne jedinice u entitetu." Cilj je nesumnjivo opravdan i korektan, ali da li je cijena postojanja kompenzacijskih mandata prevelika kao u prethodnom slučaju?

Kako političke partije samostalno formiraju kompenzacijske liste, a time i redoslijed samih poslanika na izbornim listama, ovi mandati postaju izuzetno interesantni biznismenima tj. finansijski "obdarenim" članovima partija, koji najčešće putem finansiranja kampanja političkih partija, sebi “kupuju” mjesta na kompenzacijskim listama. Sam Zakon o finansiranju političkih partija dodatno ohrabruje ovakve postupke. Ovo otvara ogroman prostor jednom od najpervertiranijih oblika političke korupcije.

Takođe, kompenzacijske liste su izuzetno sporne i iz ugla demokratske predstavljenosti u zakonodavnim tijelima u BiH, jer se često dešava da ljudi koji dobiju mandat zahvaljujući kompenzacijskoj listi, osvoje mizeran broj glasova na samim izborima. Dakle, oni odlaze u parlamente bez obzira na to što ih narod nije birao. Ovo realno nema nikakve veze sa demokratijom. Upravo suprotno.

Sljedeća nezaobilazna stvar predstavljaju slobodni mandati. Naš izborni zakon preferira ovakav vid mandata, na uštrb vezanih. I ovo je demokratski princip, jer mandat pripada poslaniku lično, pa nakon polaganja zakletve dotični poslanik postaje odgovoran za svoje odluke i postupke. On nije odgovoran političkoj partiji koja ga je kandidovala, a jedini koji mogu da ga kazne su sami birači, i to samo u političkom smislu na sljedećem izbornom ciklusu (da ga ne izaberu ponovo).

Ova činjenica takođe omogućava političku trgovinu koju smo u  svom ogoljenom primjeru mogli vidjeti u aferi “dva papka”.

Ipak, i pored svojih nedostataka, cijena eliminisanja slobodnog mandata i zamjena vezanim (za političku partiju) mandatima je jednostavno prevelika. Zašto? Za sistem slobodnih mandata se smatra da je jedno od superiornih “izboksovanih” demokratskih i civilizacijskih dostignuća, a i sam SE preporučuje navedeni institut svojim članicama, kao fundament demokratskog političkog sistema. To je iz razloga što suprotni institut nosi sa sobom ogromnu opasnost nedemokratskog postizbornog ponašanja novouspostavljene vlasti, a mislim da je jasno da bi demokratski indolentno bh. društvo ovakav princip izobličilo u potpunosti.

Suma sumarum, princip slobodnog mandata ne bi smio da bude upitan, bez obzira na mane koje realno postoje.

I na kraju, vrijedi osvrnuti se i na pozitivnu diskriminaciju. Kakva god bila, ona je diskriminacija. Nijedna diskriminacija iz ugla demokratije nije poželjna, ali nekada može biti opravdana.

Pozitivna diskriminacija u našem političkom sistemu proizlazi iz Zakona o konstitutivnosti i odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cjelokupnoj teritoriju BiH. Radi se o tzv. etničkim kvotama, gdje je neophodna reprezentativnost konstitutivnih naroda i na prostorima gdje određeni narodi ne žive. Tako je u NS RS ostavljen prostor za izbor hrvatskih predstavnika, čija je brojnost za ovako nešto zaista upitna. Slična situacija je sa Srbima u Federaciji BiH, a isti problem se može identifikovati i u Vijeću naroda RS.

Opasnost od korupcije se krije u tome da jedna stranka dominantno pripadajuća jednom od tri konstitutivna naroda, dolazi u mogućnost da nominuje pripadnike drugih naroda, kako bi se zadovoljila sama odredba o konstitutivnosti. Na bazi ovoga se mogu napraviti i raznorazni “sumnjivi” politički dogovori.  Još jedna opasnost vezana za etničke kvote jeste i lažno nacionalno predstavljanje, što se i u nedavnoj izbornoj i postizbornoj praksi pokazalo na djelu. Stoga navedene kvote predstavljaju čak i svojevrstan apsurd.

Preporuke:

1)      Povećati izborni prag, ali za maksimalno 1-2 procenta (uz drastično povećanje broja potpisa za registrovanje koalicije koja učestvuje na izborima)

2)      Iz zakona u potpunosti ukloniti kompenzacione liste, a predstavljenost tražiti na drugi način (npr. drugom formulom)

3)      Institut slobodnog mandata se ne smije mijenjati, a ono što je neophodno uvesti jeste mnogo bolja kontrola kako se afere poput “dva papka” ne bi ponavljale

4)      S obzirom da se odluke suda ne komentarišu, do promjene ustava (odnosno zakona) se po ovom pitanju ništa ne može učiniti

Napomena: Kako sam naslov kaže, fokus ove analize je politička korupcija. Iz tog razloga se neki drugi problemi poput Sejdić – Finci (problem kandidovanja nekonstitutivnih naroda) ili problem izbornih jedinica (nejednaka vrijednost glasova) i dr. nisu pominjali.

Autor: Stefan Blagić