Papina inicijativa za takoreći vanraspravno vijećanje u predmetu kanonizacije Alojzija Stepinca izazvala je u Hrvatskoj poseban, mada nipošto iznenađujući efekt. Ovdašnja ekspozitura Vatikana upela se naime organizovati posljednjih sedmica jednako paracrkvene i paranaučne euharistije u slavu Stepinčeve svetosti, na utuk suprotstavljenoj strani zbog koje je njegovog uzroka donekle, evo, zapela. Na toj drugoj strani jesu, dakako, Srbi, ali i ostali uobičajeni antikatolički elementi, u prvom redu komunisti.

Bidni papa Franjo dao je naizgled i takvima priliku da urbi et orbi kažu svoje o kontroverznom zagrebačkom nadbiskupu i pripadajućem kontekstu, a mogao je odmah pitati naše ljude u Argentini što će od svega ispasti. Stepinac o kojem mašta Hrvatska, danas i više etnički sterilna nego u njegovo doba, ionako nije realna figura, nego maneken čitavog modnog pokreta koji smjera objediniti fašizam i antifašizam. A da bi bizarni amalgam prošao na tržištu indulgencija, Crkva je odlučila izmjestiti internu revijsku promociju u tzv. širu javnost, ne samo prema službenoj komisiji hrvatsko-srpskoj, i blaženika Stepinca razdijeliti poput hostije.

Da je ikako drukčije, ne bi postulator – chef ove kuhinje – bio i dalje notorni Juraj Batelja, sveštenik koji vodi kauzu za Stepinca. Batelja je prije tog imenovanja bio njegov unaprijeditelj u beatifikaciji, kvalifikujući se za funkciju s nekoliko knjiga o Uzoritom, poput naslova ‘Svjetlo na putu života’, ‘Živjeti iz vjere’ i ‘Sluga Božji Alojzije Stepinac’. Zajedničko im je da pisac njima uporno reprodukuje dubiozna procesna uporišta, znajući da kanonizacija ne služi Crkvi za isključivu kućnu upotrebu, nego za šire društvene svrhe. A u tom pogledu još pamtimo njegov zapjenjeni odgovor Josipu Manoliću u ‘Jutarnjem listu’ prošlog jula, tipičan po metodama i krajnjim posljedicama.

Manolić je pak idealni antagonist u konstrukciji mučeništva Stepinčeva: kao mladi načelnik Odjela za izvršenje sankcija u republičkom Sekretarijatu za unutrašnje poslove, lično ga je 1946. dopratio u Lepoglavu na izdržavanje 16-godišnje kazne zatvora, i 1951. prebacio u kućni pritvor u Krašiću. Ali na ovome mjestu uvešćemo u priču jednog nižeg pravosudno-milicijskog službenika, imenom Dane Mirić; godinu i po bio je zatvorski čuvar nadbiskupov, i također je autor knjige ‘Stepinac u Lepoglavi’ (Novi Liber, Zagreb, 2011.). Najprije treba reći da je Mirić evidentno bolji istraživač, u istoriografskom smislu, od bogoslova dr. Jurja Batelje. Uz odmjerenu, trezvenu intonaciju i uvjerljiv stav elementarnog respekta spram čovjeka kojeg je držao pod ključem, Mirić se uz vlastito pregledno svjedočenje o njemu dostupnim aspektima Stepinčevih lepoglavskih dana upušta u propitivanje kasnijih navoda raznih autora o svemu tome. A među potonjima ističe se Batelja, s nekoliko izvora koje nekritički citira – Mirić to superiorno dokazuje.

Tražeći uvijek odgovor u vidu konkretnog svjedočenja, dokaza, dokumenta, potvrde, Dane Mirić izvodi jednostavne postupke dekonstruisanja Bateljinih teza i sinteza. Za razliku od suparnika, taj penzionirani milicionar ima kriminalističkog dara: posjećuje učesnike događaja, obilazi arhive, upoređuje zapise, provjerava datume, mjeri uglove objekata u kaznionici, utvrđuje protivrječja. Budući da zagovor Stepinca kao teškog mučenika uključuje dramatične prikaze uslova nadbiskupovog života u Lepoglavi, Mirić odvaja tome vanrednu pažnju. Na ruku mu idu i autentične izjave samog Alojzija Stepinca, za razliku od neprovjerljivih iskaza na Bateljinoj strani, čime dobivamo novu sliku.

Stepinac je zasigurno bio prestrogo suđen za oportunizam prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ravnamo li se po standardu ljudskopravaškom s početka 21. stoljeća. Njegova kolaboracija s ustašama i bezrezervni antikomunizam, s druge strane, koštali su velikodostojnika objektivno malo. Da, luksuz koji mu je pružen u Lepoglavi, mimo fakta same izolovanosti i poslovnog neutralizovanja kao glavne stavke u cijeni, odjek je režimske pragme u međunarodnim relacijama, i tu nema sumnje. No znalo se to i dosad, pa upravo otuda dolazi ovolika napetost s naknadnim željenim martirijskim kultom.

Nije se moglo efikasno pobijati činjenice o uslovima kad su posrijedi hrana, komfor, šetnja, njega i odnosi sa svima u okruženju. Zato se još u ranoj fazi Stepinčeva života nakon smrti rodila teza o fatalnom trovanju nadbiskupa u komunističkoj režiji. Premda je Stepinac obolio tek dvije godine po dolasku u Krašić – gdje će dokolicu skratiti šetnjama prirodom i plivanjem u okolnim rječicama, a umro je šest godina potom – dijagnosticiranjem policitemije kvalifikuje se za žrtvu, iako se Crkva ne može odlučiti je li otrovan radijacijom, čajem od oleandra ili nečim trećim i još opakijim. A ne može i zbog toga što toksikološka forenzika od 1993. godine nije dala nikakvog indikativnog rezultata.

Proglašavajući blaženikom Alojzija Stepinca, Vatikan je zato prešutio ranije potencirane tvrdnje o trovanju; nakon analize ostataka pokojnika na zagrebačkom zavodu za sudsku medicinu, navodno je sličan postupak izveden u krilu rimskog sveučilišta La Sapienza, s istim rezultatom. No s obradom Dane Mirića pokazaće se da su laži koje su podsticali i funkcioneri poput Franje Kuharića ili Živka Kustića, a ne tek Bateljin omiljeni župnik Josip Vraneković ili ‘Arenini’ novinari Mladen Genc i Željko Miličević, itekako primile korijenja. Nije to Batelju previše omelo, dakle nastavio je zagađivati društveni prostor istupima poput spomenutoga, onog ljetos. On za to ima i osobni razlog pravdanja ranih mu publicističkih nebuloza, koje su prerasle u konstataciju samog Ivana Pavla Drugog prilikom beatifikacije Stepinca u Mariji Bistrici 1998., a tom prilikom papa spominje ‘neprekinuti niz zlostavljanja’ nadbiskupa od 1945. godine. Ipak, nitko ne objašnjava zašto ga, ako je već bio svetac, nisu fašisti poslali makar na robiju, zašto u odnosu na njih nije bio tako ustrajan u pozicioniranju, i zašto u NDH nije pretrpio nijednu zaista opasnu reakciju vlasti.

Ruku na srce, teško je i očekivati vjerodostojnost od jedne organizacije koja utjecaj temelji na mitologiziranju. Crkvi, ne samo ovoj, nikad u povijesti nije istina bila važnija od njezina profita. A uvid u integralnu motivaciju osigurava nam Juraj Batelja u ‘Jutarnjem listu’ naizgled usputnim pozivanjem na jedan citat, ponovno neutvrdiv, o porijeklu općehrvatskog udesa koji ‘proizlazi iz istog srpskog gena’. Baš onako kako je Stepinac pisao nunciju Luigiju Maglioneu u Beograd za vrijeme Drugog svjetskog rata, optužujući za ćudoredne posrtaje društva – Srbe i Židove.

Kudikamo bi lakše bilo podnijeti crkvenu kampanju da joj se nisu pridružili drugi konzervativni faktori, među kojima se ističu mediji poput javne radiotelevizije. S njima završavamo ovaj neveseli prikaz, tačnije s izdanjem HTV-ove emisije ‘Otvoreno’ od 23. novembra, kad je uz crkveno dirigovani saziv modelski sučeljena jedna poštena Jevrejka, dr. Esther Gitman, s klasičnim negativcem u žanru, publicistom Slavkom Goldsteinom. I čim je Goldstein izjavio da se Stepinac u NDH, pod teškim iskušenjima, često nije dobro snalazio, voditelj ga je Mislav Togonal više nego otvoreno novinarski stisnuo: ‘A imate li neki konkretan primjer?’

Izvor: portalnovosti.com