Da podsjetimo, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je proglasio neustavnim određene odredbe Zakona o praznicima RS i 9. januar, Dan Republike Srpske proglasio neustavnim. Uz obrazloženje kako se na taj dan obilježava pravoslavni praznik Sveti Stefan.

Ono što je uslijedilo se može uporediti sa situacijom kad mlada zakasni na vjenčanje: tenzija, napetost, nove informacije iz minuta u minut, zvone telefoni, muzika svira jer je tako plaćena, niko ne zna tačno šta se dešava, svako ima svoje mišljenje, mnogi ga glasno i iznose, mladoženja i njegovi se znoje, mladini na aparatima… A gosti ko gosti, uživaju u predstavi i imaju svoje favorite.

Veći dio javnosti, barem one koja se bavi političkim pitanjima je saglasna da je ovim potezom Bakir Izetbegović, podnosilac apelacije učinio uslugu Miloradu Dodiku, ubacujući novi život u njegovu posustalu političku mašineriju koja je izgrađena i pogonjena idejom o referendumu. Opozicioni lideri okupljeni oko Saveza za promjene (SZP) su se odazvali na poziv Predsjednika Republike te se sastali da odluče šta da se radi u ovom istorijskom trenutku za RS i njenu budućnost u BiH. Naizgled se pokazalo kako je Dodik opet relevantan, kako Ivanić, Čavić, Bosić i Tadić ipak moraju da priznaju kako je Baja bio u pravu i kako refrerendum više nije samo alat za kampanju i podizanje predizbornih tenzija već stvarno, tangibilno političko oruđe. A zašto ne reći i oružje, budući da situacija i liči na veče prije bitke.

Takvo razmišljanje je, kao što je rečeno instinktivno i zdravorazumsko, budući da ne zahtjeva mnogo mozganja da se takvo nešto zaključi. Nema puno premisa i rezultati su vidljivi. Opozicija se okupila kod Dodika, Srpska je ugrožena, ono što je Mile govorio je istina, i da su opozicionari rekli i učinili išta drugo, sami bi sebi nalijepili etiketu IZDAJNICI.

I tu bi bio kraj.

Puhalo pak, u svom kritičkom nagonu pokušava da ponudi novi ugao gledanja na stvari. Ispod svake priče, svakog teksta postoji dublja struja, postoji kontekst, koji može da ponudi više objašnjenja zašto se nešto desilo i kuda stvari kreću. I to je za svaku pohvalu. Stvari se, naročito u politici ne smiju gledati samo na osnovu face value, prikaza, pojavnog faktora, onoga što je vidljivo samo u medijima. Uvijek ima neka pozadina, svako ima neki motiv, sve je dio duge partije šaha, svaki akter ima svoju agendu i svaki korak je rezultat neke strategije i očekivanog cilja.

Gosp. Puhalo nudi verziju u kojoj zdravorazumsko viđenje stvari nije relevantno, te nudi svoj stav o toj cijeloj priči: kako je Dodik došao do kraja puta i da sa ovim više nema šta da ponudi. Zapravo, Puhalo hoće da kaže  da je Dodik svojim javnim djelovanjem stvorio atmosferu podjele na mi i oni, gdje bi on predvodio to mi kao zaštitnik srpskih interesa u BiH (on bi sam rekao RS) dok su oni okupljeni oko opozicije i predstavljaju izdajnike i kolaborante, petokolonaše i kvislinge. Ne baš tim riječima ali, u tom smislu.

Nudeći tu tezu javnom mnenju već dugi period Dodik je uspostavio stanje tenzije, u kome on, kao što znamo veoma dobro, odlično funkcioniše i isplivava kao veoma sposoban i moćan politički faktor.

I tu je u pravu. Puhalo, ne Dodik.

Teza gops. Puhala ide dalje i govori, budući smo došli do tačke kad je RS opipljivo ugrožena, kad su joj njeni simboli, zastava i sad najsvečaniji dan  oduzeti, da su se ostvarile sve Dodikove slutnje, i on sad nema čime da plaši. Pošto nije ništa uradio po pitanju grba i simbola, jer se protiv odluke Ustavnog suda realno, nema šta mnogo učiniti, Dodik neće biti u stanju da uradi mnogo šta ni protiv ukidanja Dana Republike. To jest njegove neminovne promjene njegovog datuma. Osim da stvarno raspiše referendum o nezavisnosti RS, što jedan sasvim drugi nivo stvarnosti na kom funkcionišu još možda Toma Akvinski i Gabriel Garcia Markes. Sholastika, metafizika, magični realizam.

Ono šta preostaje, po Puhalu je da će ova stvar proći, uz dovoljno vremena, i da će ostati ogoljena stvarnost iza svih tih priča. Da je Srpska osiromašila, da je deficit sve veći, da je proizvodnja sve manja, da je administracija glomazna i da se zakoni niti donose niti sprovode, kako vlast korača od afere do afere, da su pare od Telekoma potrošene, da nam više ni MMF ne želi davati pare (jeste ikad vidjeli čovjeka toliko nesposobnog da vrati dug i toliko zaduženog da mu najveći zelenaš u gradu ne želi dati zajam?). I tu je, kako kaže Srđan, šansa za opoziciju. Da strpljivo sačeka da se spusti prašina, smire strasti, te nastavi da udara tamo gdje je vlast najslabija: afere i ekonomska propast Srpske kao rezultat decenije SNSD-a na čelu vlasti.

Ovo tumačenje događaja mi se, moram reći lično sviđa. Racionalno je, ne tumači previše emotivno nešto što istinski ne mijenja svakodnevni život građana kao što je datum nekog praznika, poziva na strpljenje i dublje tumačenje, povlači ručnu što bi se reklo.

I upravo te stvari koje mi se sviđaju kod tog mišljenja su najveće mane tog stava koji gosp. Puhalo izlaže. Osnovni razlog zašto je taj što takvo gledište može da utješi nekog ko je iole sposoban da političku situaciju sagleda na racionalan, staložen i logičan način. Što automatski otpisuje 90% biračkog tijela u BiH!

Da se razumijemo, pamćenje prosječnog birača u BiH i RS je kratko i traje jedva par sedmica. Može li iko od vas što čitate ovaj tekst da se sjetite kojom rječju počinje ovaj tekst? Bez gledanja? Naravno.

Demokratija i demokratski način vođenja politike u BiH je veoma mlada disciplina i još uvijek je u svom razvoju. Birači nemaju izgrađenu kulturu građanskog odnosa prema vlasti, što znači da nemaju kritički karakter pri ocjenjivanju njenog djelovanja. Kako očekivati od prosječnog Mitra ili Ramiza da budu svjesni svih faktora koji su uticali na ovu situaciju? Ono što će ostati kao eho u eteru javnog mnenja od ove situacije se može sumirati na sledeće:

-Referendum, ako ga i bude (sa pitanjem koje je četiri puta promijenjeno!) će biti Dodikova zasluga.

-Srpska je ugrožena od strane onih iz Sarajeva i stranaca koji sve rade na ukidanju Republike Srpske i stvaranju unitarne BiH.

Z-a nemogućnost sprovođenja odluke referenduma kriva će biti BiH, tj zajedničke institucije. Dodik će imati još jedan poen, jer će i to biti napad na RS.

Opozicija, stjerana u ćošak, i marginalizovanog manevarskog prostora će izgledati (a već izgleda) kao da prihvata Dodikovu komandu u ovoj stvari.

-Produbljuje se konflikt i potpiruje vatra, koja samo dijeli narode u BiH, od čega korist imaju jedino SNSD i SDA, to jest lično Milorad Dodik i Bakir Izetbegović.

-Bakir i Mile se, po ko zna koji put komplementarno nadopunjuju kao arhetipski neprijatelji koji ne mogu da postoje jedan bez drugog. Kao Joker i Batmen, oni nisu heroji koje narod zaslužuje, ali su heroji koje narod treba.

-Ponovo, narod brzo zaboravlja i od svega će ostati priča da je SZP podvio rep i došao kod Dodika da on spašava situaciju i proglasi referendum.

-Mile&Bakir plešu pobjednički tango, jedan u Banja Luci a drugi u Sarajevu, odvojeni, telepatski, vodeći ljubav platonski, svaki na bini ispred svojih glasača koji gladni i željni svega zahvaljuju svojim vođama što ih vodi u borbi protiv balija i četnika koji samo čekaju da pokolju sve što im se nađe na putu.

Puhalo upada u pogrešku racionalizacije prosječnog birača, to jest posmatra ga kao faktora koji odlučuje po savršeno razumnim i logičnim zaključcima. To jednostavno nije tako, i nikad nije bilo tako. Glasači su, ili pod uticajem medija ili kao posljedica manjka želje da dublje tumače stvari, zastali na površini pojave i imaju jako redukovanu, destilizovanu sliku o pitanjima koja ih se ne tiču (a trebalo bi!).

Stoga ne treba biti naivan te zanemariti jednu činjenicu: ko profitira iz ovoga svega? Naravno, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, uspjevši u onome što im je glavni zadatak: polarizovati političko tijelo u BiH te podići stanje neizvjesnosti kreiranjem neposredne opasnosti. Bakir je maestralno sklonio priču sa terorizma i ekstremnih islamista u BiH sa kojima nema pojma kako će izaći na kraj i time ponudio Dodiku najljepši mogući novogodišnji poklon: ugrozio Srpsku i ukazao narodu manjeg entiteta da im najveći problem nisu tanki novčanici i tajkuni koji kumuju vlastima nego da je to Sarajevo i sve što dolazi iz Sarajeva.

A što se tiče onoga šta dolazi poslije. Nikad. Ma nikad. Ali apsolutno nikad se ne smije zanemariti sposobnost diaboličnog dvojca Mile&Bakir da proizvedu novu tenziju te da recikliraju staru. Očekujte da se na ovome temelji kampanja i SDA i SNSD na predstojećim lokalnim izborima.

Izvor: apsurndnakolicinabuke