Najvažnija vijest s parlamentarnih izbora održanih prošle nedjelje je da su hrvatski građani odbili projekt fašizacije zemlje na kojem su više od tri godine uporno radili HDZ, različiti stožeri, šatori, crkveni krugovi i konzervativne inicijative. Vijest je to da je biračko tijelo barem toliko sazrelo da domoljubna zatucanost, žica na granicama, lustracija i progon ideoloških neistomišljenika nisu mobilizovali nikoga osim ljute desnice i HDZ-ove sirove biračke jezgre. HDZ nije na izborima nagrađen za ono što je pod vodstvom Tomislava Karamarka radio u opoziciji, SDP je umjereno kažnjen za ono što pod vodstvom Zorana Milanovića nije radio na vlasti, a Most nezavisnih lista Bože Petrova i Drage Prgometa sretni je dobitnik glasova na ispražnjenom prostoru političkog centra. Tu se, najviše zaslugom Karamarka koji je Domoljubnu koaliciju odvukao pretjerano udesno, stvorio vakuum koji je 19 kandidata Mosta, zatečenih vlastitim uspjehom, naprosto usisao u Sabor.

Karastrofa

Nije potrebno puno matematike da bi se pokazalo kako je rezultat Domoljubne koalicije, tzv. relativnog pobjednika izbora, upravo katastrofalan. Tomislav Karamarko nije uspio obnoviti parlamentarnu snagu HDZ-a. Na parlamentarnim izborima 2011. godine stranke iz sastava njegove današnje koalicije osvojile su zajedno 49 zastupničkih mjesta, da bi na ovim izborima, unatoč taktici prikupljanja u jednu vreću i najsitnijih desničarskih otpadaka, jedva povukle do 59 mandata. HDZ je na izborima 2011. samostalno imao 45 zastupnika, a sada će ih, kada se odbiju mandati njegovih partnera, imati 50, dakle samo pet više od istorijskog minimuma što ga je teško kompromitovana stranka zabilježila nakon korupcijske vladavine Ive Sanadera i kriznog mandata Jadranke Kosor. Bijedan je to i nikakav oporavak, zapravo stagnacija koja, s obzirom na propuštene izuzetno povoljne okolnosti, signalizuje da je HDZ stranka u silaznoj putanji, od čega je može spasiti jedino očajničko formiranje vlade s Mostom, uz ogromne i po stranku rizične ustupke.

Ako je Milanović bio nesposoban premijer, kako to HDZ-ovci tvrde, onda je Karamarko bio još gori šef opozicije. Dok je Milanovićeva vlada lutala s rješenjima i gušila se pod teretom krize, Karamarko je zbijao stranačke redove na platformi nacionalističke retuđmanizacije. Činilo se to kao dobra taktika za sprečavanje rasipanja članstva koje je prijetilo nakon poraza iz 2011. i za očuvanje biračke baze do lokalnih izbora sredinom 2013. godine. Drugu fazu predstavljalo je okupljanje podjednako poljuljanih stranaka centra, HSLS-a i HSS-a, a zatim i desničarske sitneži, kako bi se, preuzimanjem koalicijske izborne taktike lijevog centra, ti glasovi spasili od propadanja ispod izbornog praga. Treća faza je ona u kojoj je Karamarko potpuno zakazao. Nakon dobivenih predsjedničkih izbora, kada je već trebao snažno zaokrenuti HDZ prema centru, on je nastavio s ispraznom ideološkom radikalizacijom, izgubivši nakon Martine Dalić i Dragu Prgometa, čija su mu se tadašnja upozorenja vratila na ovim izborima poput bumeranga. Dok su znaci ekonomskog oporavka sve više oduzimali težinu Karamarkovim tvrdnjama o nesposobnosti Milanovićeve vlade, nakratko je izgledalo da je on spreman preduzeti iskorak prema centru, kada je na početku ljeta trebao predstaviti HDZ-ov ekonomski program, ali do toga nije došlo. Karamarko je pokazao bolnu potkapacitiranost da biračima ponudi bilo šta drugo osim domoljubnog nacionalizma. Ta poruka nije doprla dalje od uobičajene stranačke klijentele i HDZ je ostao daleko iza 66 mandata koliko je samostalno osvajao u Sanaderovo vrijeme.

Uhljebnička stigma

Kukuriku koalicija došla je 2011. na vlast sa 80 mandata, a s još šest zastupnika raspolagali su Laburisti koji su se priključili novoj vladinoj koaliciji Hrvatska raste. Zajedno s IDS-om ona je na ovim izborima dobila 59 mandata, jednako kao HDZ, ali to je čak 27 mandata manje nego što su te stranke imale prije četiri godine. Ponavljanje rekordnog rezultata nije se moglo očekivati već zbog toga što je on više bio posljedica HDZ-ove slabosti nego njihove snage, ali je propadanje bilo i dublje od tog ispuhivanja, čime je vladajuća koalicija kažnjena otprilike u onoj mjeri u kojoj je kaznu i zaslužila. Birači je ipak nisu potpuno otpisali, vratili su lijevo-liberalni blok u poziciju koju je navikao držati ranije, a iz koje je prisiljen na centru tražiti partnera za sastavljanje vlade.

Koalicija je došla na vlast s pogrešnim programom, pripremljenim za uslove evropskog izlaska iz recesije koji se tada nazirao, no dočekalo ju je poniranje Evrope u drugo krizno dno. Umjesto lagodne reformističke vladavine, nastupila je sumorna stečajna uprava koja se nesigurno kolebala između očuvanja socijalne države i histeričnih zahtjeva za neoliberalnim reformama. Produbljenje krize uništilo je popularnost vlade, koja je s mukom uspjela sačuvati čvrstu poziciju u Saboru nakon što su i HNS i SDP prošli kroz ozbiljne unutrašnje sukobe. Izvan Sabora trajala je opsada obiteljaša, stožeraša i šatoraša huškanih od strane Katoličke crkve i Karamarkovog HDZ-a, sindikati su pružali odlučan otpor mjerama štednje na štetu radničkih prava, a Ustavni sud uživio se u ulogu vrhovnog konzervatora trulog sistema i redom rušio sve što mu se prohtjelo, uključujući i presude za ratne zločine i korupciju, pa tako i onu kojom je bio osuđen HDZ.

Vlada je ipak uspjela uvesti nešto više reda u državni sistem, prekrojiti poreze, restrukturirati i postaviti na noge većinu javnih preduzeća, povećati sigurnost plaćanja, suzbiti dio sive ekonomije i progurati nešto progresivnih zakona, a socijalna država na kraju je ipak ostala očuvana. Cijena je bila nastavak zaduživanja, a kada je ekonomski oporavak konačno krenuo, bilo je prekasno da se izbrišu sve negativne posljedice krize. Milanoviću je to barem omogućilo da povuče nekoliko snažnih poteza kojima se ideološki pogubljen SDP u posljednjoj godini mandata počeo vraćati socijaldemokratiji. To mu je, uz svesrdnu pomoć Karamarka u ulozi strašila, omogućilo da na izborima istisne konkurenciju koja je dolazila s lijeve strane. No rupu koju je Karamarko ostavio na centru ni Milanović nije pokrio. Pariranje HDZ-u u veličanju Franje Tuđmana nije bilo ono što ju je moglo začepiti. Upravo suprotno, ono je činilo da SDP izgleda kao podjednako isprazna stranka koja nije u stanju ponuditi ništa pametnije. SDP se nakon iznevjerenih projekcija iz Plana 21 nije odvažio na to da programski osmisli svoj novi mandat. Ponudio je parolu ‘Ili rast ili rezovi’ kojom je proglasio kraj ekonomske krize, ali ne i nove reformske ciljeve. Dok se u početku činilo da je SDP izdao socijaldemokratiju, na kraju se dogodilo da su mu leđa okrenuli liberalni glasači, oni koji su nezadovoljni što je vlada odustala od stvari kao što su outsourcing i monetizacija. Tako je Milanovićevu vladu, koja se uspjela sačuvati od korupcijske stigme, stigla ona nova, uhljebnička, koju su joj prišili nezadovoljni liberalni mediji, glavni promotori Mosta.

Ili Hrast ili rezovi

Heterogena grupa nezavisnih lokalnih lista pod labavim vodstvom inicijatora Bože Petrova, bivšeg aktivista konzervativnog Hrasta, uspjela se nametnuti kao snaga koja će zauzeti ispražnjeno mjesto na centru, gdje su se nekada davno, prije nesretnog utapanja u HDZ-ov blok, nalazili HSLS i HSS. Most je svoj program skrojio redajući niz već otrcanih reformskih zahtjeva, od teritorijalne prekompozicije i reforme javne uprave i lokalne samouprave, do reforme pravosuđa, monetarnog, poreznog i penzionog sistema, s glavnim naglaskom na smanjenje troškova države i troškova poslovanja. Platforma je to bez ikakvog drugog političkog sadržaja osim uvođenja protestantske etike u hrvatski kapitalizam, u suštini neka verzija Živog zida za preduzetnike, na čelu s misionarom koji masama obećava da će spasenje uslijediti tek nakon pokajničkih bolnih rezova. Prostor na centru osvojili su zauzimajući ekvidistancu u odnosu na HDZ i SDP, što je do izbora itekako imalo smisla, a onda opijeni uspjehom nastavili tvrditi da su te dvije stranke potpuno iste, što nije istina, i da su oni pobjednici izbora na kojima su dobili 13 posto glasova. Čini se da je Drago Prgomet taj koji od početka shvaća, a Božo Petrov taj koji teško shvaća, da je Most zapravo dobio priliku da se oblikuje kao stranka centra, a njih dvojica profiliraju kao umjereno konzervativni lideri, kada već Karamarko nije imao kapaciteta to biti. Izbor između dva bloka tada bi bio prilično lagan.

Milanovićeva vlada je ona koja je u sedlu, koja je započela pospremanje države, izvela je iz krize i stvorila pretpostavke za nastavak reformi. SDP je taj koji može okupiti širu, nacionalnim manjinama prirodniju i uopšteno stabilniju većinu. Dobar dio stvari o kojima Most govori opšta su mjesta koja spadaju u opis posla svake razumne vladavine i na njima je moguće graditi koaliciju u kojoj će dvije strane moći dijeliti zasluge za eventualni uspjeh. Za njega će, bude li se u Evropi nastavio oporavak koji će povlačiti oporavak Hrvatske, biti dovoljno nastaviti s modernizacijom državnog sistema i Most ne bi ništa izgubio kada bi odustao od pretjeranih rezačkih poriva. Prgomet i Petrov, koji danas raspolažu tek gomilom sretno okupljenih protestnih glasova, mogli bi tada graditi stranku s perspektivom da ozbiljno ugrozi poziciju HDZ-a, koji je Karamarko već doveo do ruba propasti. Karamarko je, s druge strane, taj koji je prisiljen Mostu dati sve što poželi, uključujući i vladu eksperata, a smjena Milanovićeve vlade bila bi sjajna prilika da HDZ i Most razgrabe među sobom stotine sinekura i pozicija u sistemu državne uprave i javnih preduzeća. No za Most bi to bio rizik da iznevjeri svoja asketska obećanja i potom se utopi u vladavini sa strankom čije destruktivno ponašanje u opoziciji jasno govori da ne može garantovati pristojno obnašanje vlasti.

Ne znamo još, jer su pregovori u trenutku zaključenja ovog teksta tek započeli, na koju će se stranu Most okrenuti i hoće li se prije uspjeti sabrati nego raspasti, ali zadržavanje ekvidistance i izjednačavanje Milanovića i Karamarka, uz poruke da su obojica nepoželjni kao premijeri, zasad ne izgleda kao put prema formiranju stabilne vlade kakva je potrebna zemlji. Hoće li se taj put pronaći, zavisi od toga hoće li Most uspjeti prepoznati svoje logično mjesto na političkoj sceni.

Izvor: portalnovosti