Izgubljena u kakofoniji međunarodnih vijesti o ruskim napadima u Siriji i navalom izbjeglica na Balkan prema svojoj finalnoj destinaciji - Zapadnoj Evropi, pojavljuje se kriza u Bosni i Hercegovini, na jugoistočnoj granici Evropske unije. I ovdje je moskovski nestašluk imao uticaja.

21. novembra se obilježava dvadesetogodišnjica Dejtonskog miovnog ugovora, koji je okončao troipogodišnji brutalni rat između Srba, Hrvata i Bošnjaka. U Dejtonu (Ohajo) Ričard Holbruk je postigao diplomatsku pobjedu koja je okončala konflikt i napravila temelje održive države. Dejtonski sporazum je takođe kreirao instituciju nadzora zvanu Visoki predstavnik, koji ima zaduženje da nadgleda sprovođenje sporazuma. Do današnjeg dana, Bosna je jedan od rijetkih primjera relativno uspješnog postkonfliktnog izgrađivanja države. Godišnjica bi trebala biti vrijeme za slavlje.

Nažalost, to se možda i neće desiti. Dejtonski sporazum je kreirao dva visoko autonomna entiteta unutar zemlje: Bošnjačko – Hrvatsku federaciju i entitet sa većinskim srpskim stanovništvom – Republiku Srpsku. Milorad Dodik, predsjednik RS, planira da 15-og novembra naruši sporazum sprovodeći referendum koji mnogi vide kao referendum o nezavisnosti.

Planirani plebiscit ima samo jedno pitanje: “Da li prihvatate nametnute zakone visokih predstavnika u prošlosti, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, te da li prihvatate da se u RS primenjuju odluke tih pravosudnih institucija?" Ovakvo pristrasno pitanje nudi samo jedan pravi odgovor. Referendum će Dodiku dati  političku i legalnu podršku da naredi institucijama Republike Srpske – od Vladinih do poreskih institucija- da se prestanu povinovati sudskim odlukama i presudama, te da opstruiše rad tužilaštva. Ovo bi izbrisalo posljednjih 20 godina progresa i započelo uništenje državnog poretka. I dok se referendum odnosi na Sud i Tužilaštvo, njegove destruktivne namjere imaju tendenciju deklaracije nezavisnosti. Ako iko sumnja u ovo, podsjetimo ga da je Dodik najavio da će održati referendum o otcjepljenju 2018. godine.

2008. Vašington je prepustio Briselu staranje o BiH, kada je došao međunarodni predstavnik Kristijan Švarcšiling, koji je javno izjavio da će odstupiti, odnosno dići ruke od miješanja u unutrašnje stvari zemlje. Održao je svoje obećanje. EU je napustila funkcionalni model međunarodnog nadzora koji je kreirao stabilne državotvorne uspjehe, baš u trenucima kada su demokratske reforme uzimale maha. Odmah nakon toga, Bosna je krenula silaznom putanjom.

Dodik, koji je u tim trenucima bio premijer RS, počeo je koristiti nacionalističku retoriku, sa prezirom  govoreći  o Bošnjacima. I ne samo to. Dodik je učestalo govorio i kako je država uspostavljena Dejtonom samo privremena. Tokom sljedećih devet godina, on je koristio ustavna ovlašćenja Republike Srpske i Srba u državnim institucijama da blokira ili vrati unazad dostignute reforme i oslabi državne institucije. Sistematično je napadao Upravu za indirektno oporezivanje, Elektroprivredu BiH, državni sud i tužilaštvo, graničnu policiju itd.

Dodik je 2011. prijetio sličnim referendumom, ali je tada privremeno odustao nakon što ga je Brisel omekšao uspostavljajući “Strukturalni dijalog”, koji se činio kao birokratski pokušaj da se otupi oštrica Republike Srpske. Nije urodio plodom. Dodikov animozitet prema pravnom sistemu na državnom nivou izgleda da potiče od njegovog straha od nezavisnog pravosuđa i potencijalnih presuda za korupciju.

Jedina osoba koja posjeduje legalno pravo da opozove Dodikov referendum je sadašnji Visoki predstavnik Valentin Incko, ali se on distancirao od bilo kakvog miješanja, na preporuku Vašingtona i Brisela. Na Dodikove posljednje provokacije, EU još nije formulisala odgovor koji bi ga ubijedio da otkaže referendum. Neki međunarodni zvaničnici smatraju da je ovo samo još jedan Dodikov  adut za pregovore, dok se drugi nadaju da će Beograd intervenisati i primiriti Dodika, ignorišući činjenicu da Srbija RS smatra za najveći spoljnopolitički uspjeh, nadajući se da će gubitak Kosova nadoknaditi dobitkom Republike Srpske.

Moskva je podržala RS u ovim provokacijama. Ruski ambassador u Bosni i Hercegovini, Pjotr Ivancov, izjavio je da je referendum unutrašnja stvar svake zemlje, i izrazio je svoje simpatije prema srpskom stavu o pravosuđu. Ruski ambasadori su bili karakteristični u odbijanju da podrže međunarodnu zajednicu u njenim pokušajima da zaustave Dodika da razdori Bosnu, kao i sprječavanje njenog evroatlantskog puta. U julu ove godine, Rusija je na rezoluciju o Srebrenici uložila veto u Savjetu bezbjednosti. Ovom rezolucijom se masakr više od osam hiljada Bošnjaka želio opisati kao genocid. Sada postoji pitanje da li Rusija uopšte podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH?

Podržavajći Dodika, Putin je uspio da stvori problem Zapadu, ne moravši da uloži ni resurse ni diplomatske napore. Šablon je poznat. Od Abhazije u Gruziji, Transnistrije u Moldaviji, do najnovijeg slučaja Krima i istočne Ukrajine.  Rusija traži način da spriječi zadiranje Zapadnih zemalja u regione na koje gleda kao istorijski svoje, a koje je izgubila nakon pada Berlinskog zida. Čini se da kada Moskva ne uspije iskontrolisati određenu teritoriju, potrudiće se da stvori nestabilnu klimu koja će spriječiti EU, SAD i NATO da upravo tu stvore neko uporište. Ovo se posebno odnosi na Balkan, na koji Rusija gleda kao svoju tradicionalnu sferu uticaja. Kako se susjedna Crna Gora sada približava članstvu u NATO-u, Moskva želi da podvuče crtu protiv daljeg napredovanja Zapada u ovom regionu.

Zvaničnici koji  razumiju krhkost u Bosni su zabrinuti, sa dobrim razlogom. Incko je poslao izvještaj Savjetu bezbjednosti UN-a  4.–og eptembra navodeći da Republika Srpska "jasno krši" Dejtona i uz napomenu da ako dosadašnji tok akcije nastavi da bude nekontrolisan, "da će biti povećati rizik micanja (BiH) prema raspadu, "sa" značajnim posljedicama na međunarodni mir i bezbjednost. " Američka Ambasada u Sarajevu je izjavila da su „uznemireni“  zbog referenduma, ističući da on predstavlja prijetnju za „sigurnost, stabilnost i prosperitet Bosne i Hercegovine.“ Slično tome, sedam od osam stranih ambasada u BiH, koja čine upravni odbor Savjeta za implementaciju mira - nadzornog tijela za  mirovni sporazum - izjavilo je u julu da referendum predstavlja „temeljno kršenje“ Dejtonskog sporazuma. (Ne iznenađuje da je Rusija odbila potpisati ovu izjavu). Ali upozorenja nisu dovoljna. Zapad sada mora spriječiti Rusiju da koristi Dodikov nacionalistički program destabilizacije Balkana i stvoriti još jedan sukob.

S obzirom na nemire  u EU koja ima i veće probleme, samo snažan i robusan američki angažman može preduhitriti  nadolazeći kolaps u BiH - i ulazak Rusije u vakum. Do 2006, glavni instrument politike međunarodne zajednice bio je Visoki predstavnik, koji posjeduje dio izvršne vlasti u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Ali ta ovlašćenja atrofirala su nakon 2005. godine, uglavnom zbog nedostatka volje među članicama EU. Moskva, kao i Republika Srpska, su protiv njihovog  korištenja.  Međunarodne  mirovne  snage uspostavljanjem Dejtonskog  sporazuma  smanjile su broj vojnika  sa 60.000 na manje od 600. Naizgled, opcije koje gledaju širokogrudno prema Zapadu su ograničene.  Zapad mora pronaći novi način da vrši uticaj u Bosni. To će zahtijevati značajnu  energiju i angažman, ali  je daleko od nemogućeg. Prvo, kao garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, Sjedinjene Američke Države trebaju imenovati posebnog izaslanika za regiju, okupiti zapadni savez i koristiti diplomatska sredstva da osujete Dodikove planove. Drugo, ovlašćenja Visokog predstavnika moraju biti obnovljena. Treće, Zapad treba koristiti finansijske, administrativne i kaznene sankcije protiv bosanskih političara koji krše Dejtonski sporazum. Četvrto, i najvažnije, posebni izaslanik mora revidirati Dejtonski sporazum s namjerom da ga koriguje u potpunosti.

Zapad ima još jednu kartu za igru. Ako Dodik krene dalje ka referendumu, to će biti flagrantno kršenje Dejtonskog sporazuma, koji je garant legaliteta i legitimiteta Republike Srpske. Ako  odluči odustati  od Dejtona, onda Republika Srpska legalno gubi legitimitet i postaje lažni entitet zasnovan na genocidu. Međunarodna zajednica bi onda trebala da reaguje i ukine Republiku Srpsku.

Istina, veće angažovanje međunarodne zajednice zahteva napor . Ali čekaj- i-vidi pristup će se pokazati mnogo gori. Bošnjaci i Hrvati su ratovali 1992. godine kako bi BiH održali zajedno, a nema naznaka da bi danas bili spremni pustiti  Republiku Srpsku bez borbe. Ukoliko bi izbio sukob, to bi se osjetilo širom Balkana. To bi se moglo preliti na Kosovo, jug Srbije i Makedoniju. Prelivanje tenzija iz Bosne bi moglo poremetiti tekuće razgovore između Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa. To bi moglo donijeti povratak etničkog čišćenja iz 1990-ih i ponovo prouzrokovati lavinu izbjeglica. Dalje, moglo bi radikalizovati bosanske umjerene muslimane , koji su pod sve većim pritiskom od ekstremističkih elemenata, rizikujući stvaranje ljutitih minu država s većinskim muslimanskim stanovništvom direktno na granici EU-a.

Vašington odmah mora da odluči (što prije – to bolje) da li će djelovati proaktivno da održi Bosnu i Hercegovinu zajedno i Balkan stabilnim - ili će dozvoliti da Moskva postavlja pravila . Čekanje je isto što i  dozvoliti da Balkan preraste u region obnovljene nestabilnosti i sukoba. I Sirija je pokazala da izbor koji se ogleda u čekanju sa sobom nosi značajnu cijenu, onu koji ratom umorni Balkan ne bi trebalo da plati.

Preveo i prilagodio: Stefan Blagić