Industrijalac koji odluči da vrbovanjem poslanika u Skupštini Srbije obezbijedi donošenje zakona koji bi išao u njegovu korist, radio bi zaludan posao. Iako se zakoni izglasavaju u parlamentu, poslanici, kao dobri vojnici svojih partija, glasaju onako kako stranka kaže. Zato se onaj ko hoće da bude uspješan u lobiranju obraća strankama koje učestvuju u vlasti, prije svega njihovim najuticajnijim funkcionerima, a oni će se pobrinuti za sve ostalo.

 U posljednjih petnaestak godina parlament je povremeno imao ogroman značaj u postizanju dogovora između stranaka, koalicionih partnera, koje učestvuju u vlasti. U zavisnosti od toga koliko stranaka formira vladu i koliku većinu ta vlada ima u parlamentu, zavisi ne samo kako će neki zakon izgledati, već i ko će biti direktor nekog javnog preduzeća, a to nikako nije nebitno za sklapanje poslova, naročito ako je riječ o moćnom javnom preduzeću. Kad veliki broj stranaka formira vladu, a ona ima tanku većinu u parlamentu, svaki glas zlata vrijedi, jer nijedan predlog ne može da bude izglasan ukoliko ne glasaju poslanici svih koalicionih partnera. To je idealna situacija za razne „kombinacije”, koje se sklapaju daleko od parlamenta u kome će, praktično, biti samo potvrđene.

Ko stoji iza nekog prijedloga zakona ili važnog kadrovskog rješenja, u Skupštini Srbije se, uglavnom, moglo čuti samo u raspravi, i to kad opozicija optuži vlast da radi u nečijem interesu.

U prvom postpetooktobarskom skupštinskom sazivu opozicija je oštro kritikovala prijedlog Zorana Đinđića da Goran Novaković bude ministar energetike, koji je na to mjesto došao iz švajcarske firme „Glenkor”, koja je trgovala naftom. Novaković je poslije godinu dana smijenjen sa te funkcije, kad je Đinđić posumnjao da je Novaković bio u poslu sa Vukom Hamovićem i Vojinom Lazarevićem, trgovcima energentima. Poslovima koje je EPS-a sklapao sa Hamovićem i Lazarevićem bavio se skupštinski anketni odbor, kome je predsjedavao Aleksandar Vučić, ali se rad odbora završio bez zajedničkog izvještaja. Pojavila su se četiri izvještaja, jer su poslanici, u zavisnosti od stranačke pripadnosti, imali različit pogled na trgovinu energentima i političkim uticajem. Hamović i Lazarević povezivani su i sa Radomirom Naumovim, ministrom energetike u vladi Vojislava Koštunice, o čemu su, takođe, opozicionari pričali u parlamentu.

Zašto je u srpskom parlamentu u maju 2009. godine po hitnom postupku usvojen Zakon o privrednim komorama, koji je trebalo da stupi na snagu tek u januaru 2013. godine, nikad zvanično nije utvrđeno. Znalo se samo da je Mlađan Dinkić, ministar ekonomije, na tome insistirao, prijeteći da će srušiti vladu Mirka Cvetkovića, naravno, uskraćivanjem podrške poslanika G17 plus u parlamentu. Opozicija je tada pominjala velike poslovne prostore koje komore imaju, a na koje su se namjerili neki tajkuni.

I u aktuelnom skupštinskom sazivu opozicionari pronalaze pozadinu donošenja nekih zakona. Tako su poslanici DS-a optužili ministarku građevine Zoranu Mihajlović da je Zakon o pretvaranju prava korišćenja u pravo svojine nad građevinskim zemljištem u interesu Milana Beka i „Luke Beograd”, a ne građana Srbije. Mihajlovićeva je to demantovala, rekavši da je „DS donosio zakone za prijatelje i tajkune”. Objasnila je i da „Luka Beograd” nije predmet konverzije.

Gdje treba tražiti podršku za svoje interese najbolje je pokazao Bogoljub Karić, koji je, kad je osnivao stranku, rekao da ne može više da finansira druge stranke. Karić je rekao da je davao priloge za predizbornu kampanju svim strankama iz vlasti i opozicije, za svaki slučaj. Karić danas nije u Srbiji zbog potjernice koja je za njim raspisana. Kad je pokušao da, kako je rekao, kupi 15 poslanika u Skupštini Srbije, čime bi obezbijedio da glasanje u parlamentu zavisi od njega, vlast i opozicija su se udružile i uspjele da spriječe tu trgovinu.

Izvor: Politika.rs