Onog trenutka kada primijetite da se vaš neobično bogati komšija neobjašnjivo unervozio i da je njegov omiljeni „porše” ili sličan skupi automobil netragom nestao iz garaže, možda ćete se sjetiti Vučićevih riječi kojima je praktično najavio da bi tako nešto u dogledno vrijeme moglo da se događa širom Srbije.

„Ne može neko ko ima prijavljenu platu od 50.000 do 70.000 dinara”, rekao je predsjednik vlade, „da bude veliki gazda koji ima dva ’poršea’, ili dva velika ’mercedesa’ i 17 kuća i stanova”. Takav neko moraće, dodao je, da objasni kako je sve to stekao.

Većinska, osiromašena, Srbija dugo već čeka da vidi tako nešto, samo što nikako to i da dočeka. Da li Aleksandar Vučić sada misli da ozbiljno nešto preduzme, da najavljenim zakonom o ispitivanju porijekla imovine naplati sve ono što je državi godinama i decenijama uskraćivano? Ili je prava svrha ovakvih njegovih riječi da ublaži žuč onih građana koji jedva sastavljaju kraj s krajem? A slijedi poskupljenje struje, sigurno i nekih namirnica, pa izbori...

„U ovoj zemlji nikad ne nedostaje načelne pravde i robinhudovske priče, ali nedostaje zadovoljenja pravde”, komentar je Milana Kneževića, člana Asocijacije malih i srednjih preduzeća. On misli da „apsolutno nije moguće” da se namera ispitivanja porijekla imovine (što je jedan od instituta koji obezbjeđuje efikasnost naplate poreza na Zapadu) sprovede efikasno na cijeloj teritoriji i nad svim vlasnicima imovine.

„Mislim da je to jedna preventivna mjera da se da do znanja da će se taj segment društva uređivati i da više neće biti moguće dosadašnje ponašanje. E sad, kako je dosad bilo moguće... Oni koji su pošteno radili i sve prijavljivali u najgoroj su situaciji. U ovoj zemlji su najbogatiji oni koji nikad nisu radili”, ističe Knežević i, ukazujući da je država kriva kad god porezi i doprinosi nisu naplaćeni, navodi da u Italiji onome ko 15 dana ne plati obaveze prema državi, odmah blokiraju račun ili izvrše prinudnu naplatu.

Dr Neven Cvetićanin sa Instituta društvenih nauka ocjenjuje da ova Vučićeva izjava može da znači da on ostaje na onom kursu na koji je stupio započinjući svoj mandat i pokrećući postupke protiv tajkuna. Vučić se, kako ističe, prije svega obraća biračima, narodu, koji je oduvijek bio antielitistički nastrojen.

„To je jedna poruka u smislu ’ako je vama teško, ne može ni drugima da bude lako’. Ona ima u sebi prizvuke ljevičarskog diskursa, budući da premijer vrlo vješto kombinuje dva diskursa – taj ljevičarski kad se obraća masama, odnosno protiv tajkuna, i jedan elitistički, desničarski diskurs kada priča sa spoljnim partnerima, kada priča sa svijetom biznisa, sa poslodavcima”, objašnjava Cvetićanin, koji ovu Vučićevu izjavu ne tumači kao neku novu hajku na tajkune, nego kao držanje balansa između ova dva pola.

Upravo predizborna priča o tajkunima i borbi protiv kriminala i korupcije umnogome je doprinijela „naprednjačkom cunamiju” koji je u martu prošle godine zbrisao neke partije s političke scene, a druge jedva ostavio u životu. Najveći utisak je sigurno ostavilo hapšenje Miroslava Miškovića i sudski proces koji se poveo protiv njega.

„Tajkuni su inače omiljena tema u predizbornim kampanjama”, primjećuje Milan Knežević i dodaje: „Time se daje opštenarodnim masama do znanja da će pravda i pravičnost biti zadovoljeni. Pri čemu niko neće da odgovori – a zašto su dozvoljeni nepravični odnosi. Tako da je to jedno ’napredovanje u krugu’ koje nema nikakvog – ni smisla ni efekta.”

Od posljednjih izbora najpoznatiji biznismeni kao da žive mirnije (ako se izuzme napad na Milana Beka), mada nisu sasvim zaboravljeni. Krajem prošle godine, kao i na godišnjicu rada vlade, Vučić izjavljuje da tajkuni više ne upravljaju Srbijom, a u martu je, opet, rekao da se Mišković i razni tajkunski lobiji bore za promjenu vlasti u Srbiji, pa je prije desetak dana, obraćajući se radnicima fabrike stakla u Paraćinu, poručio da neće dozvoliti da tajkuni „trpaju pare u džep na račun države”. Zorana Mihajlović je u januaru, najavljujući zakon o porijeklu imovine, istakla da smo „dugo čekali trenutak da vidimo kako su tajkuni stekli prvi milion”.

U međuvremenu, novinari su na kopaoničkom biznis forumu u martu primijetili nikad veću ljubav između vlasti i predstavnika poslovne elite. To je bilo onda kada je Vučić objelodanio, na prilično iznenađenje šire javnosti, da mu je Aleksandar Vlahović prijatelj.

Sve ove stvari, sudeći po riječima Cvetićanina, nisu kontradiktorne. Ne treba zaboraviti, ističe on, da je zvanični diskurs vlade i najveće stranke – diskurs umjerenih konzervativaca. Ali u našoj specifičnoj situaciji to ne može bez obraćanja „narodnim masama”, onima kojima je najteže, da bi se na neki način umirili i da bi se stalno držali u nekoj vrsti pripreme za bilo kakvu vrstu izbora.

„Ali i da neko drugi ne bi ušao u to biračko tijelo. Jer vidimo i druge diskurse, pominje se ’srpska Siriza’ i slično”, ukazuje Cvetićanin, koji smatra da bi donošenje zakona i primjena, ukoliko bi bila dosljedna i neselektivna, aktuelnoj vladi donijela mnogo poena kod birača. Takav zakon bio bi pozdravljen i od inostranih partnera, kao što je EU, pogotovo imajući u vidu poglavlja 23 i 24.

Izvor: Politika