Dijelim ljude na dobre i loše, svaka druga ljudska podjela bila mi je i ostala strana. Tako su me učili u djetinjstvu, roditelji, bake i djedovi. Boli me primitivizam, nerazumijevanje i duboka podjela u zemlji u kojoj živim.

Kada jedanput progovore obrazovani, nacionalno neopterećeni ljudi, ljudi bez kompleksa, neogrezli u kriminalu i šovinizmu, neopterećeni stranačkim pripadnostima i primitivnim vođama, kada progovore oni koji su sve vrijeme ćutali, jer se do sada nisu "pronalazili" niti sa jednom politikom u posljednjih 25 godina, onda ima neke šanse za ovu državu, entitete, Bošnjake, Hrvate, Srbe i sve narode u BiH.

Razmišljam o svim stradalnicima Srebrenice, Jasenovca, Aušvica, stratištima 20.vijeka, koje je ubila ljudska glupost i primitivizam (ali i ćutanje onih koji su trebali da progovore), pa nazvali mi to genocidima, zločinima, tim ljudima je sada to nevažno, nema ih više. Poražavajuće je to sto nismo naučili istorijske lekcije, nismo birali gdje ćemo se roditi, ali možemo izabrati da budemo ljudi i da se nikada strahote 20.vijeka ne ponavljaju. Niko od političara nije spomenuo, predložio da se ustanovi jedinstven dan sjećanja i oprosta za žrtve svih ratova u 20.vijeku u BiH, ex Yu, to su bili ljudi kojih više nema. 

Mrtav čovjek je mrtav čovjek i njemu nacija ne znači puno. Samo tako budućim naraštajima možemo dati primjer i put stvarnog pomirenja. Umjesto pomena svim stradalim u Srebrenici, Jasenovcu i drugim stratištima ovih balkanskih " prokletih avlija", umjesto 27 ruža na jasenovačkim humkama za mojih 27 Goronja stradalih 1942.god. i jedne ruže na ploči u Mauthauzenu za pradedu.

Volite se ljudi, opraštajte ljudi, budite ljudi!

Vaš Boris M. Goronja