SPREMA SE MASAKR

Noje ciriher cajtung: „Događaji u Srebrenici pokazuju da UN i dalje nije u stanju da zaštiti svoje zaštićene zone. Lako naoružane trupe UN, priklještene između dva fronta, skoro da nisu u stanju da brane same sebe. Tenkovi bosanskih Srba samo su 1.500 metara udaljeni od predgrađa Srebrenice.“

Frankfurter rundšau piše da su bosanski Srbi povećali pritisak na muslimansku enklavu Srebrenicu: „Pritisak je vjerovatno povećan kako bi preuzeli kontrolu nad važnom saobraćajnicom. UN je kod vojnog vođstva bosanskih Srba uložio oštar protest i zatražio djelovanje borbenih aviona NATO.“

Zidojče cajtung: „Postoji bojazan od izvršenja masakra nad civilnim stanovništvom.“

11. jul 1995.

SREBRENICA NE SMIJE PASTI

Zidojče cajtung: „Srbi bombarduju zaštićenu zonu UN, kidnapuju plave šljemove, NATO prijeti, Međunarodna zajednica se nerado upliće. Onaj ko želi da spasi politiku koju UN sprovodi u posljednjih nekoliko godina mora po svaku cijenu da spriječi pad Srebrenice ili bilo koje druge zaštićene zone.“

Isti list prenosi riječi Rudolfa Zajtersa, zamjenika šefa poslaničke grupe demohrišćana u Bundestagu, koji traži da se poveća međunarodni pritisak na Beograd. „Ako Milošević nastavi sa dvoličnom politikom, sankcije treba da budu pooštrene“, izjavio je Zajters. On je napade na Srebrenicu nazvao „zločinačkom provokacijom“.

12. jul 1995.

ŠTA HOĆE SRBI?

Velt pod naslovom „Srebrenički pakao“ piše: „Situacija u Srebrenici, koju su juče zauzeli Srbi, u posljednjih nekoliko dana dramatično se zaoštrila. `Do sada je enklava opisivana kao veliki izbjeglički centar`, izjavio je portparol UNHCR-a Ron Radmond neposredno prije pada Srebrenice. Sada je Srebrenica kao `koncetracioni logor`.“

Frankfurter algemajne cajtung se pita šta su bosanski Srbi, vojno i strateški, dobili zauzimanjem Srebrenice? „Sam grad i okolna sela su srušeni ili znatno oštećeni, brdovito zemljište je manjim dijelom pogodno za poljoprivredu. Jedini glavni put kroz Srebrenicu je strateški od malog značaja. Samo nekoliko kilometara sjeverno, kod Bratunca, važnu zapadno-istočnu saobraćajnu komunikaciju ionako kontrolišu Srbi.“

13. jul 1995.

FIJASKO MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

Noje ciriher cajtung: „Srebrenica markira eklatantno političko i vojno zakazivanje UN u Bosni […] Politički okvirni uslovi na međunarodnoj pozornici u slučaju Srebrenice se ne mijenjaju. Države koje u Savetu bezbjednosti i u Kontakt grupi navodno odlučuju o politici međunarodne zajednice prema BiH do sada su slijedile različite interese. Rusija sasvim jasno podržava Srbiju, dok Bošnjaci nemaju podršku kakvu imaju Srbi i Hrvati. Zapadne zemlje su, kada je riječ o ratu na Balkanu, pokazale malo interesa.“

 Zeitungsartikel der TAZ Srebrenica Jahrestag

Tagescajtung, 1995.

Švajcarski list dalje piše: „Tamo su poslate trupe kojima očito nije bio cilj da riješe konflikt nego da spriječe humanitarnu katastrofu i širenja sukoba na druge zemlje. Ujedinjenim nacijama nije nedostajalo sredstava da se suprotstave srpskim provokacijama. Dovoljan broj aviona NATO je u Italiji i na nosaču aviona u Jadranskom moru. Međutim, avioni su do sada rijetko korišćeni, a često i prekasno. Za to su krivi dugotrajni procesi donošenja odluka u UN i komandi NATO. Specijalni izaslanik UN za bivšu Jugoslaviju Jasuši Akaši snosi odgovornost za fijasko u Srebrenici koji je posljedica dugog niza pogrešnih odluka ili odluka koje nisu donijete.“

14. jul 1995.

SRBI SU DOBILI RAT

Handelsblat piše da se komentari o Bosni odavno mogu brbljati napamet. Nakon što su bosanski Srbi zauzeli zaštićenu zonu UN mogu se čuti stare formulacije: zakazao UN, blamaža za Nato, nemoć i poniženje plavih šljemova. „Takozvane mirovne trupe mogu posmatrati, pratiti i možda ublažiti nevolju taoca, među koje od nedavno spada i nekoliko njihovih vojnika. Zaštititi ih više ne mogu. Zbog toga je logično što je bošnjačko rukovodstvo ponovo najavilo da neće glasati za produžetak mandata Plavih šljemova. U stvari, šta znači mirovni kontingent ako ne može da ispuni svoj zadatak, što je do sada i dokazano, jer su mu vezane ruke od strane Saveta bezbjednosti. Čemu služe trupe koje ne mogu zaštititi ni same sebe?“

Frankfurter algemajne cajtung piše da su bosanski Srbi u četvrtak 13. jula, pojačali sistematsko proterivanje više hiljada izbeglica iz Srebrenice. „U senci dešavanja u Srebrenici, srpska vojska pojačava vojni pritisak na Žepu, susednu enklavu i zaštićenu zonu. Ujedinjene nacije su priznale da 70 ukrajinskih vojnika u Žepi nisu vojno sposobni da zaštite Goražde i Žepu od mogućih velikih srpskih napada. Trupe UN za brzo delovanje još nisu spremne za delovanje.“

Zidojče cajtung piše da su UN i NATO izdali svog najslabijeg štićenika. „Oni nisu uradili ono što im je bila obaveza, a to je da odbrane zaštićenu zonu u koju je ranije pobjeglo više hiljada izbjeglica. U Savetu bezbjednosti se više nije moralo debatovati. Gospoda Jasuši Akaši i Butros Gali nisu morali da okreću glavu i čekaju šta će reći Rusi. Svi potrebni mandati su postojali. Plavi šljemovi su smjeli da upotrebe silu kako bi zaštitili sebe i zaštićenu zonu UN. Srbi su ovako naučili da se ne moraju snositi posljedice ni za najgoru moguću provokaciju, a to je zauzimanje zaštićene zone. Za razliku od ranijih manjih povoda, ovaj put nije pala ni najmanja bombica. To ne pokazuje ništa drugo nego da su Srbi dobili rat, ne samo protiv muslimana, nego i protiv najmoćnijeg saveza u svjetskoj istoriji.“

19. jul 1995.

ĆUTNJA U BEOGRADU

Štutgarter cajtung nakon masakra donosi reportažu sa naslovom „Marš zaboravljenih od cijelog svijeta“. Tu se prenose svjedočenja preživjelih Srebreničana koji su pešačili više od 100 kilometara i spas pronašli prvo u Kladnju, a kasnije u Tuzli. „Hasan Hrustanović, Vahidin i Ahmed Ustić su učesnici Marša smrti. Vahidin i Ahmed su ranjenici, jedan u noge, drugi u vrat. U maršu smrti nisu imali lijekove za ranjenike. `Mnogi saborci su izvršili samoubistvo. Stavljali su bombu u usta i gotovo`, pričaju ova dvojica Srebreničana. Oni nisu željeli da budu na teretu vojnicima i civilima koji su bili u bijegu. Iz Srebrenice je krenulo 15.000, a u Tuzlu stiglo 3.000 ili čak 4.000 ljudi. Ostali se još uvek bore u šumama ili su ih Srbi uhapsili i možda i ubili. Za više hiljada muškaraca iz Srebrenice Marš smrti do danas nije završen. Završen je samo za one koji izađu iz šume i koji preko livade mogu da pobjegnu na položaje sopstvene armije.“

Velt: „U samo jednoj zemlji u Evropi slučaj bošnjačke enklave i najveća izbjeglička drama od početka rata ne nalazi se na naslovnim stranama novina niti u televizijskim vijestima – to je Srbija. `To je jednostavno nevažno`, kaže novinar beogradskog magazina NIN, jednog od malog broja nezavisnih novina u zemlji. `Šta o tome treba da pišemo? To da su Srbi zauzeli Srebrenicu? To nam je u međuvremenu poznato`. Do sada je jedino poznati nezavisni kanal Studio B objavio video-materijal iz Srebrenice. Doduše, na tim snimcima se vide porušene zgrade i razdragani srpski vojnici. Ni traga o izbjegličkoj drami.  Ne govori se niti o uhapšenima, i kasnije oslobođenim holandskim plavim šljemovima. Beogradski renomirani dnevni listovi Borba ili Politika u vezi s srpskom ofanzivom u Srebrenici pišu samo o reakcijama UN. […] Veći dio medija kojim upravlja država uglavnom se ponaša kao da Srbija nema ništa sa događajima u Bosni.“

Izvor: DW