Neki pozdravljaju kinesku odluku da preuzme međunarodnu odgovornost i ujedno  meku moć u svoje ruke.

Drugi se protive potezu jer ga shvataju kao podrivanje ekonomskog poretka SAD-a i korištenje finansijske pomoći kao instrumenta za unaprijeđenje kineskog strateškog plana.

Lipscy se dotiče pitanja SAD-ovog članstva u AIIB-ovim standardima kreditiranja, ali strategijski stručnjaci za sigurnost posmatraju takva pitanja kao taktička i neuporedivo manje značajna od širih, strategijskih.

Kina sada djeluje izvan dosega američkog veta, sposobna za jednostrano preoblikovanje međunarodnog poretka. AIIB će omogućiti Kini velike prednosti, proširujući kineski politički i ekonomski uticaj širom Azije, a takođe će doprinijeti promociji juana kao međunarodne rezervne valute. 

Ono što je još interesantnije je da će kineske kompanije graditi infrastrukturu i ubirati plodove AIIB-ove inicijalne kapitalizacije od 100 milijardi dolara.

Bezbjednosna zajednica, na čelu sa SAD-om,  je zabrinuta da će ovakav razvoj situacije omogućiti Kini da oslobodi novac za pravljenje još jednog nosača aviona, kojim bi mogla ugroziti bezbjednost zajednice. Međutim, da li ima potrebe da se na ovakav ili svaki sličan projekat gleda neprijateljski i sa pozicije kao da on ugrožava poziciju Sjedinjenih Država?

Pitajte deset kineskih naučnika da definišu kinesku "veliku" strategiju i dobićete deset odgovora. U formalnom smislu, to ne postoji. Ipak, posmatrači mogu razlikovati koherentne strateške prioritete koji, u agregatu, nalikuju na elemente "velike" strategije. Danas prvi prioritet nesumnjivo predstavlja preokupacija Komunističke partije za ublažavanjem ključnih propusta u potrazi za stabilnošću i rašću.

Brz ekonomski rast je davno zamijenio ideologiju kao glavno vezivo kineskog sistema. 

U vrijeme kada Pekingu treba ekonomski rast, više nego ikad, za ublažavanje trzavica u svom sistemu (korupcija, sukobi elite, društveni i politički nemiri, uništavanje okoline i masivne demografske izazove), kineski rast BDP-a je pao na najniži nivo u posljednjih četvrt vijeka.

Peking je duboko svjestan sopstvenih ranjivosti u smislu  uvoza energenata koji održavaju kinesku ekonomiju. Većina tih energenata mora proći hiljade milja otvorenog mora kuda patroliraju američke mornarice i kroz uske pomorske tačke u Malajskom prolazu. Ranjivost uvoza ovih potrebština (posebno u vrijeme rata) je nedopustivo sa strane kineskog strateškog pozicioniranja.

Ciljevi kineske "velike" strategije, dakle, oslanjaju se na iznalaženje različitih izvora energije, koji mogu biti odbranjeni za slučaj eskalacije sukoba i obezbjeđivanje trajne distribucije i snabdijevanja ovim energentima. To je kineska "velika" strategija. 

S obzirom na ovu činjenicu, dakle bez nekih očiglednih kineskih agresivnih spoljnopolitičkih poteza, bilo koji pokušaj usvajanja strožijeg pristupa prema Kini će zavisiti od sposobnosti SAD-a da formira široku koaliciju partnera. 

S jedne strane, Indo-Pacifik nikada nije bio više zabrinut zobg rasta kineskog uticaja, ali i isto tako i za povećanje američke prisutnosti.

U isto vrijeme, Pekingu raste moć i samo usklađivanje politika bazirano na čvršćim principima prema kineskoj spoljnoj politici biće izuzetno teško. Vašington se mora gledati više kao subjektivni arbitar nego kao garant fer i konzistentnog reda zasnovanog na unaprijed određenim pravilima.  

Izvor: foreignaffairs