Trebalo bi da budu u žalosti - ne zbog svojih mrtvih, zbog svojih generala, zbog svog Kosova ili što su se kasno sjetili da sve to pominju. Trebalo bi da oplakuju sebe i svoju djecu kojoj ne mogu da objasne da neke majke u Srebrenici ne plaču samo za kamere, da se u Potočarima neke osobe sahranjuju po deset puta jer su im dijelovi tijela nađeni u različitim grobnicama, da razmjere zločina nad Srbima ne opravdavaju zločine Srba, da ne treba da mrze jer i tamo negdje preko tarabe muslimanskog tora ima onih koji misle da je sve ovo u Bosni cirkus, ali to ne mogu da kažu naglas. 

Srbi godinama graviraju genetski kod paranoičnih nepravedno osuđenih žrtava sistematske satanizacije u režiji svjetske moći, zbunjenih nevinih ljudi koji ne znaju kako da se opravdaju uhvaćeni u tuđem nedjelu, izgubljenih genija koji ne mogu da odgovore na sociološke izazove liderstva u krivici, koji ne mogu da odgovore na pitanje treba li neko od srpskih lidera da kaže da je u Srebrenici bio genocid i hoće li poslije toga sve biti malo bolje ili mnogo gore.

Srpska djeca rastu rastrzana između slabih argumenata za pomirenje i bijesa od nepravde, između potrebe da traže neki jednostavniji život i stigme da su Srbi, između želje da se mire i straha da će biti prevareni, između razumijevanja da su naivni i bistre procjene kolektivnog mentaliteta da ni sljedeći put ništa neće mudrije. Današnji Srbi i nekoliko njihovih budućih generacija su skoro uništen narod koji ne može da napiše svoju istoriju, koji ne zna kako i na šta da bude ponosan i čega da se stidi, koji nema nijedan argument opravdanja za Srebrenicu i nijedan neupitan istorijski dokaz da za nju treba da ponudi izvinjenje.

Današnji Srbi imaju izbor: da tvrde da su razmjere zločina u Srebrenici mnogo manje od planetarno usvojenih i da se genocid nije desio i budu obilježeni kao saučesnici u zločinu, da izgovore riječ "genocid" i budu označeni kao srpski izdajnici, ili da ignorišu Srebrenicu i odreknu se kolektivnog identiteta birajući dijelove istorije koji im se dopadaju.

Svi Srbi 11. jula trebalo bi da budu u žalosti. Zastave Republike Srpske ne treba da budu na pola koplja. Republika Srpska nije samo srpska. Ovo je stvar Srba i (pod)sjećanja na zločin u Srebrenici - najveći zločin nad Srbima u novijoj istoriji. Počinili su ga Srbi, a danas ga pritiscima, etiketama monstruma, licemjernim rezolucijama čine Britanci, Amerikanci, muslimani. Oni ne traže izvinjenje, priznavanje genocida, konačni pečat istinite istorije. Oni traže reviziju sadašnjosti. Srebrenica nije mračna tačka naše kolektivne prošlosti. Ona je najmračnija tačka budućnosti. Skup laži, preuveličavanja, umanjivanja. Istina o Srebrenici je zakopana sa svim žrtvama u Potočarima i u dnu nesavjesnih sjećanja svih zločinaca, i zatrpana sramnom eksploatacijom ekshumacija. 

Istina, za koju najiskrenije vjeruje da to jeste, a o kojoj za Nedeljnik govori Ćamil Duraković nashizofreniji je prikaz muslimanskog doživljaja rata i mira u BiH - od prigodnog pomirenja do neizbježnog gađenja. Srbi sumnjaju u njenu istinitost, ali zaboravljaju da je načelnik opštine Srebrenica za Srbe jedna od najvažnijih pozicija s obje strane međuentitetske linije, a Ćamil Duraković tridesetšestogodišnji musliman čije su jedine dvije životne adrese bile Srebrenica i Sjedinjene Države, koji će u Potočarima za dva dana u ulozi žrtve dočekati 40 stranih delegacija i kojem je potpuno prirodno da pred uključenim diktafonom srpskog novinara uporedi Republiku Srpsku s Trećim rajhom. Ignorisanjem Ćamila Durakovića Srebrenica neće nestati iz srpske istorije i još važnije - Ćamil Duraković neće nestati iz budućnosti Republike Srpske.

Nije teško razumjeti sve zbunjene ili proračunate srpske lidere koji ne izgovaraju riječ genocid, koji traže međunarodnu komisiju za utvrđivanje istine i koji još nisu otišli u Srebrenicu da se poklone žrtvama jer se osjećaju odgovornim prema budućim srpskim generacijama kojim nemaju pravo da dodaju etikete i oduzimaju Republiku. Pa ipak, Srebrenica je rat propagandama koji Srbi gube. Najmanje treći put. I nikad ga neće dobiti. Srpski lideri bi, međutim, mogli da progutaju emociju koja proizvodi izjave o osamostaljenju i Srebrenici u istoj rečenici. Neki drugi Srbi (koji nisu ubijali muslimane) imaju pravo na pobjede u budućnosti.