Zrak je bio strašno gust te jeseni, ispunjen razočaranjem – ne zato što je neko bio bolestan, proveo zadnje minute u mukama, kažem možda…više mi je vuklo na neočekivani očekiv da se nešto desi – da neko vaskrsne, da se otvori nebo, ukaže neki znak, bilo šta. Ništa. Zasijale su lopate na suncu, vlažna zemlja je pala ničice i vjerovatno su došli crvi. Ne znam, zaista ne bih otkopavao. Ćutao sam, jer nisam želio da diram nečiju svetinju, kakva god ona meni izgledala. Nisam imao ništa protiv Patrijarha – nosio je bijelu kapicu, sporo je hodao u mojim sjećanjima, nije mrzio javno. On za mene nikad nije bio svetac, jer ne znam šta to znači, šta da Vam kažem – nisam produhovljen. On je za mene bio čelnik Српске Православне Цркве a to je već organizacija sa kojom imam mnogo nesporazuma. Ali, nisam htio da projektujem svoje nezadovoljstvo sistemom na individuu. To ste Vi radili, izolovavši zdravu ćeliju i zaboravljajući da rak buja.To može biti dobro, identifikacija pozitivnog tkiva. Sada je to sjećanje već blijedi rentgenski snimak kojeg čuvate u ladici u obliku zbirki mudrosti ili nekakve duboke rasprave sa saduhovnicima.

Ćutao sam i kad je zasijao reket Novaka Đokovića.

Bilo mi je simpatično u početku. Vratilo se neko uzbuđenje, osmijesi. Roditelji su počeli slati djecu na treninge. Novak je igrao kolo na CNN-u. Meni je uvijek bila privlačna situacija da mali čovjek iz još manje države plijeni svjetsku pažnju. Zaista, to može dovesti do suza. Rođen sam pored teniskih terena puno prije Novakovog Doba i nikad nisam vidio poentu u prebacivanju loptice preko mreže. Taj hendikep je nažalost ostao na snazi i danas, jednostavno me ne privlači tenis. Ni košarka. Ni fudbal. Samo boćanje, jednom sam gledao na Olimpijadi i svidjelo mi se. Jednom.

Onda su Novakovi Ljudi i Žene  počeli strašno da umaraju. Uzbuđenje se pretvorilo u pritisak.

Prvo su pljuštale teške riječi na Novakove bolje suparnike, ne poznajem ih ( kao i Novaka). Hajde, navijački naboj u granicama balkanske tolerancije, kontam. Onda je postalo preglasno u kafanama za vrijeme mečeva – to uvijek tako biva, kontam. Ulazim u avion, nosi Novakovo ime. To već ne kontam. Gradi se restoran Novak. Njet skontao.

Od mene se očekuje da pratim mečeve i uzrokujem skrhane i žalosne grimase kada kažem da ne znam ništa o tome.

Jednostavno, ne želim da se petljam u novu svetinju, ali okolina te nesvjesno pokušava uvući u ideološki klub. Traži se zajedništvo i podrška. I pobjeda.

Sada je sasvim jasno da bi Novak Đoković mogao biti projekcija zamišljene Srbije i priključnih teritorija. Država koja je jaka, pobjedonosna, vrijedna. Disciplinovana. Sva naša djeca, rođena i zamišljena bi mogla biti Novaci. Svi smo mi mogli biti Novak.

Ali, nismo.

Novak je heroj tenisa. Prebacuje loptice, diže Australiju na noge, milioni skaču uz ekrane. To iziskuje poštovanje. Ali nije pošteno da smarate. Smaranje će biti smrtni grijeh, kad – tad. Bog sve to vidi i kažnjava. Bićete kažnjeni za smor.  Gledajte tenis, podržite ali nemojte mene i sebe teretiti. Ja nikada neću prebaciti lopticu preko mreže. To nije moja loptica.

Ne sviđa mi se kako opterećujete.

Dislike.

Izvor: Svastojed