Nego, razlog ovog teksta je stipendija „Welt der Wunder“, kako da opišem a da ne slažem - neka  njemačka fondacija kojoj curi na sve strane pa je odlučila da pomogne našim studentima jednokratnom stipendijom od 200 evra. Dvadeset stipendija po 200 evra, to mu dođe 4000 evra, jedna solidna mjesečna bruto plata u Njemačkoj. Ako prodaješ kebab.

Ali, ako prodaješ maglu, može to biti i puno više.

Konkurs za ove stipendije je raspisan prije nekoliko mjeseci i studenti su se razbacali da prikupe dokumentaciju – uvjerenja, uvjerenja i uvjerenja. I prošle sedmice su primili e-mail da danas u 10.00h budu u rektoratu kako bi se obavio razgovor.

Mnogi su se obradovali, jer su zamišljali da se barem prva selekcija okončala i da će dobiti priliku da idu dalje. Međutim, kada se njih stotinjak okupilo u rektoratu, svima je postalo jasno da možda niko nije ni pregledao dokumente. Nije bilo jasno hoće li sad svi imati intervju ponaosob ili šta?

Misterija je razrješena ulaskom uposlenice univerziteta koja je odmah po ulasku u prepunu salu nagovijestila da će sve biti jako kratko. I pitala da li neko ima problema sa razumijevanjem engleskog jezika. Dvoje su sramežljivo podigli ruke pa ih spustili, jer jelda, ovdje svako svakoga razumije, nećeš biti crna ovca.

Dok je trajao (pre)kratak uvod, fotograf je već krenuo sa akcijom, urezujući zbunjene studentske face za neki namješteni novinski članak. Glas srpske, vjerovatno. Tada se razbila  iluzija o „razgovoru“ objasnivši kako se dvojica profesora jako žure i kako imaju 15 minuta vremena i da se svi moraju zajedno slikati ispred rektorata. Dakle, 7.5 realnih minuta za razgovor sa potencijalnim stipendistima.

I ulaze njih dvojica. Jedan čak nosi kofer. E, kofer. Valjaju priču o fondaciji. O dugogodišnjoj saradnji sa BLjuc univerzitetom. Pitaju ima li pitanja a gledaju na sat. Svi ćute. Dobijaju informaciju da će na internetu osvanuti spisak srećnih dobitnika.Oni će to dobro pregledati. Svi ustaju i idu na grupno slikanje. Sveukupan razgovor sa stotinjak kandidata trajao je 5.6 minuta. Vidi se šta je evropska praksa.

I tako je smrad njemačke truleži zapuhnuo naš smrad. Bilo je neizdržljivo sve to udisati. Mogu misliti koliko se raspada keš saradnje ispod opisanog zlomirisa.

Kada biste u njemački univerzitet ušetali kao donator iz Bosne i ovako se ponašali, ne znam šta bi bilo.Možda ništa a možda svašta. Taj smrad kapitalizma je svugdje isti, kao kad odeš u Njemačku i osjetiš kako navali urin iz ćoškova. I oni pišaju, i oni seru. Danas su baš srali.

Možda će svi studenti dobiti jednokratnu njemačku pomoć. Možda samo dvadeset, kako su i najavili. Ono što se neće promijeniti je misija Berlina – da pijemo mlijeko iz Salzburga uz produženu kafu, da kupujemo dijelove za raspadnute golfove, da pustimo naše zdravstvene radnike da peru njemačke guzice.

A mi? Mi ćemo umrijeti. Svi umru na kraju.

Pitanje je samo: kako živiš sa i bez 200 evra?

Izvor: Svastojed