Sindikati, nekada najjače oružje u rukama radničke klase, na cjedilu su ostavili one koje bi trebali štititi, kažu radnici iz Bosne i Hercegovine.

"Umjesto da se sindikati bore za prava radnika, da nas štite od vlasti i poslodavaca, oni su na njihovoj strani", kazao je Miodrag Todorović, radnik tuzlanskog Poliolhema.

Kako kaže, niti krovni Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, niti granski sindikati od okončanja ratnih sukoba nikada se nisu borili za prava radnika.

"Dvadeset godina su krovni Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine i granski sindikati šutke gledali kako se tuzlanske firme, nekadašnje srce industrije Jugoslavije, pretvaraju u groblje bosanske industrije", rekao je Ekrem Ćerimić, predsjednik Sindikata radnika tuzlanskog Guminga.

Navodi da su firme propadale, radnici ostajali bez posla, usvojen je po radnike nepovoljan zakon o stečaju, a sindikati ipak nisu reagovali.

"Niko nas nije štitio, nismo mogli ostvariti svoja prava, pa smo morali formirati Sindikat solidarnosti, u koji su uključeni radnici iz više od 20 kompanija. U tom sindikatu su svi obespravljeni radnici, nezavisno kojoj grani industrije pripadaju", dodao je Todorović.

'Stranački ljudi'

Ćerimić kaže da su ljudi u krovnom i granskim sindikatima stranački te samim tim štite interese politike i poslodavaca, umjesto da se brinu za radnike.

"Kada smo pokrenuli proteste u februaru prošle godine, Savez [sindikata] u Sarajevu, na čelu s predsjednikom Ismetom Bajramovićem, te granski sindikati javno su se ogradili od nas, od radnika koji su protestovali i tražili svoja prava. A svi znamo da je sve krenulo od Tuzle. Umjesto da budu na našoj strani, javno su rekli da nelegalno protestujemo. Tek su poslije, kada je sve buknulo, kazali da nas podržavaju, pričali da se radi o kriminalnoj privatizaciji."

Dodaje da Bajramović ima platu veću od 1.700 evra (prosječna plata u Bosni i Hercegovini je blizu 420 evra) te da je blizak s čelnim ljudima entiteta Federacija Bosna i Hercegovina.

"Oni nisu sindikalci. Oni su ministri koji rade u sindikatima. Rade za vladu, a ne za radnike. Ne grize se ruka koja te hrani."

"Predstavnici granskih sindikata koji su uz Bajramovića imaju enormno visoke plate, njima nije u cilju da se bore za radnička prava, imaju plate od 1.500 evra, oni su apsolutno na strani vlasti", kaže Ćerimić.

Todorović dodaje da su radnici prije februarskih protesta danima spavali ispred svojih fabrika, tražeći svoja prava, ali ih niko od granskih sindikata nije došao podržati.

"A svi ti šefovi granskih sindikata su nekad radili u tim firmama..."

"Gdje su ti sindikati bili 20 godina nakon rata, da izvedu narod na ulicu, da kažu da nešto nije dobro? Firme su kao kruške padale, ljudi ostajali bez posla, pokradeno je sve, a sindikati su šutjeli i nisu ništa radili", ogorčen je Ćerimić.

Podijeljeni sindikati

Željko Arežina sa suprugom radi u banjalučkom Kosmosu. Veći dio radnika te kompanije je u štrajku od decembra prošle godine, jer im uprava duguje 15 plata, a doprinosi nisu uplaćivani sedam godina. Kako kaže, u Kosmosu djeluju dva sindikata, zavisni i nezavisni, a jedan od glavnih krivaca, prema njegovom mišljenju, je Tane Peulić, predsjednik Granskog sindikata metalske industrije i rudarstva bh. entiteta Republika Srpska. Peulić je, smatra Arežina, Kosmos doveo u situaciju da su se radnici podijelili.

"Ja lično smatram da je Tane Peulić produžena ruka Vlade [RS] i, prema tome, mislim da on ne može da predstavlja naše interese ovdje. On se poslužio ovog puta sa dvostrukim aršinima. Na jednom mjestu gasi požar, a ovdje ga pali samim tim što nas je podijelio na dvije sindikalne organizacije."

Njegov kolega Mile Gajić dodaje da je najveći problem što niko iz Vlade RS ne sluša radnike.

"Obraćali smo se bezbroj puta svima u Vladi, od predsjednice, predsjednika, [ministra industrije, energetike i rudarstva RS-a] Petra Đokića... Niko nam se nije obratio, a tri mjeseca smo u štrajku", rekao je Gajić.

Sociolog Ivan Šijaković, redovni profesor na banjalučkom Fakultetu političkih nauka, navodi da sindikati samo djelomično štite radnike, jer formalno učestvuju u pregovorima s poslodavcima i vladom.

"Prava zaštita radnika podrazumijevala bi da sindikati uspjevaju da izbore bolje pozicije i uslove za radnike (plate, radni uslovi, radno vrijeme, obrazovanje, nadoknade za prekovremeni rad), a ne samo da reaguju na ekscese i posljedice koje dovode radnike u nezavidan položaj", ocijenio je Šijaković.

Lični interesi

"Rukovodstva sindikata vagaju šta će im u kom trenutku biti bolje i korisnije - da prešutno podrže vlast, ili otvoreno stanu na stranu poslodavca, pa tek onda podrže radnike, ako im zaprijeti opasnost da izgube pozicije", smatra Šijaković.

Profesor Fakulteta političkih nauka dodaje da sindikati ne štite radnike zbog toga što su vodstva sindikata često pod uticajem partija, "a sindikalni lideri nisu imuni na korupciju, tako da i taj elemenat utiče na njihovu pacifikaciju i gubljenje interesa da otvorenije stanu na stranu radnika u pregovorima sa vladom i poslodavcima".

Posljedica toga je da radnici ne mogu ostvariti institucionalni uticaj na vladu i poslodavce te da bivaju isključeni kao socijalna snaga iz raspodjele moći i utjecaja u društvu.

"Radnici postaju plen pohlepnih, bahatih i neodgovornih poslodavaca, prinuđeni su da rade sve duže, a za sve manje plate i u težim uslovima. Društvo gubi trećeg partnera u društvenom dijalogu (vlada - poslodavci - sindikat)", ocijenio je Šijaković.

"Posljedice slabe zaštite radnika i zaposlenih od strane sindikata su te da oni postaju predmet eksploatacije, da ih poslodavci doživljavaju kao svaku drugu robu i 'potrošni materijal', da gube svojstvo ljudskih resursa te da mogu biti otpuštani, mobingovani, prevareni, poniženi i odbačeni na margine društva", rekao je profesor Šijaković.

izvor: Al Jazeera