Dan je bio više nego sunčan, sa dovoljno zraka Sunca da se prelome kroz svaku ledenicu koja je visila sa krovova ne toliko čestih kuća i vikendica rasutih po planini Tari. Prolazeći kroz šumske predjele putem koji je i dalje prekriven snegom, lako je zaključiti kako Tara jeste posve drugačija od Zlatibora. Ovdje još uvijek vlada priroda, divlja i neukrotiva, sa kojom čovjek mora polako i strpljivo, ne bi li od nje iskoristio ono najbolje i uzvratio joj na isti način. 

„Fabrika crvenih krvnih zrnaca, tako zovu Taru“, dodaje nam vodič objašnjavajući kako u ovaj zaštićeni prirodni rezervat dolaze istinski zaljubljenici u prirodu koji vole da, s vremena na vrijeme, pobjegnu od gradskog asfalta.

Ako je vjerovati lokalnoj legendi, slovenski moćni, ali dobri bog Tar odlučio je da svoj božanski život poživi baš na ovoj planinskoj ljepotici, pa je planina po njemu i dobila ime. (Drugi će vam pak reći kako ime, kao i u slučaju crnogorske rijeke Tare, potiče od starog ilirskog plemena Autarijati, koje je nekada naseljavalo dijelove Balkana.) 

Ako je pak verovati zvaničnim spisima, dr Etkin Klark, direktor Evropske fondacije za zaštitu prirode i nacionalnih parkova, prilikom obilaska Nacionalnog parka oduševljeno je priznao: „Ja ovako zamišljam raj.“

Stoga ni ne čudi što je ova planina, koja pripada istočnom kraku Dinarida, mahom krečnjačkog porijekla, od 1981. godine proglašena Nacionalnim parkom prve kategorije. Sa oko tri miliona stabala na području planine, specifičnim ekosistemom bogatim ugroženim vrstama i očuvanom prirodom, Tara s pravom nosi epitet jedne od najlepših planina regiona. 

Ali nije samo naziv Tara ono što može da vas zaintrigira, čak iako se tokom vožnje vaši pogledi zaustavljaju samo na table sa imenima sela, rijeka ili jezera. Prolazeći kroz Račansku šljivovicu, u blizini poznatog manastira Rača, pitamo se kakva je to veza Tare i čudotovorne šljivovice. 

„Šljivovica je ovdje, uostalom kao i u cijeloj Srbiji, narodni lijek. Što kaže jedan deko: 'Sine, kad te boli ruka ti previješ rakijanu oblogu, kad kašlješ staviš oblogu rakije na pluća. Gdje si video da neko stavlja oblogu od viskija“, slikovito nam objašnjavaju domaćini iz NP „Tara“.

Ništa neobičnije nije ni ime jezera Zaovine, koje nas je odmah asociralo na zaove, a dalje tragom porodničnih odnosa, svekrva, snaha i zaova, odvelo u nebrojene interpretacije. Možda nismo uspjeli da saznamo odakle baš takav naziv ovom vještačkom jezeru, ali Zaovine su nam na trenutak oduzele dah. 

Kristalno plava jezerska voda, okupana pod tada sunčanim, vedrim nebom, upravljala je svim zvucima koji su dopirali sa okolnih padina, sakupljala ih i čuvala u sebi, nedajući da bilo šta naruši planinski mir.

U takvoj svečanoj, sasvim prikladnoj atmosferi, upoznajemo se sa princezom Tare i jednom od njenih najstarijih stanovnica - Pančićevom omorikom. Upravo ovdje, u okolini Drine i sadašnjeg jezera Zaovine, na obroncima Tare, Josif Pančić je 1875. godine, poslije duže potrage, i sam otkrio ovaj endemski relikt ledenog doba.

Slušajući o brani Lazići visokoj 120 metara, kao i o jezeru bogatom ribom čije dubine sežu i do devedesetog metra, počinjemo kroz smijeh da sklapamo mozak sa kockicama među kojima se nalaze i one koje oslikavaju nadaleko čuvene Tarabiće, Kremansko proročanstvo i nedavno pominjane žute ljude koji će se napiti vode sa srpskih rijeka. 

„Bio je jedan čovek kod nas prije 200 godina, a bio je prorok, i nikada nije čuo za Kinu, ali je rekao: Doćiće ljudi sa istoka - žuti ljudi i zavladaće svijetom i piće vodu s rijeke Morave“, kazao je krajem prošle godine srpski predsjednik pred kineskim premijerom, citirajući proročanstvo zabilježeno baš u okolnom selu Kremna. 

Šaljivim tonom domaćini nam objašnjavaju kako su „žuti ljudi iz proročanstva“ već posjetili ove krajeve. Doduše, nisu bili iz Kine već iz Japana.

„Tarabići su prorekli, između svega ostalog, i da će Drina poteći uz planinu Taru. Svejedno je da li vjerujete u ta proročanstva ili ne, tek 1982. godine višak vode iz jezera Perućac, koje se nalazi na 210 metara nadmorske visine počeo je pumpama da se baca u jezero Zaovine, koje se nalazi na 810 metara nadmorske visine“, objašnjava nam vodič dokazujući kako Drina zaista jeste potekla uz Taru, dodajući da su nosioci projekta, tvorci ugrađenih generatora, bili upravo Japanci iz kompanije Tošiba.

Ne bi li obnovili narušenu postojbinu Pančićeve omorike, Japanci su se vratili prethodnih godina i u okviru projekta „Tošiba ume da posadi šume“ zasadili oko 7.000 sadnica na području Tare. 

Još jedan počasni stanovnik Tare, sa kojim tokom studijskog obilaska organizovanog od strane Turističke organizacije Srbije nismo imali priliku da se upoznamo uživo, jeste mrki medvjed, ili kako bi to stanovnici okolnih sela rekli - tarski međed. 

Ovih nevjerovatnih životinja, koje mogu biti teške i do trista kilograma, na području Tare ima od 30 do 40, dok ih u ijceloj Srbiji ima manje od 70. Iako je riječ o zaštićenoj životinji, broj tarskih međeda nije uvijek lako utvrditi jer svojim šapama koje mogu biti duge i do trideset centimetara bez problema prelaze granice između Srbije i Bosne i Hercegovine.

Zbog toga je, između ostalog, u Nacionalnom parku Tara uvedeno satelitsko praćenje ovih životinja, koje je zakonom zabranjeno loviti. Seosko stanovništvo medvjede nerijetko prati i po oštećenoj kori drveća. 

„Stari će vam reći da se međedi tako mjere koji je veći, tako što šapama pokušavaju da dohvate što više dijelove stabla“, kažu nam domaćini. 

Kako lov na tarske međede nije dozvoljen, sve više turista iz cijelog sveta, među kojima prednjače profesionalni fotografi, na Taru dolazi zbog „foto shooting-a“, loveći tako ove druželjubive životinje svojim objektivima. Uz to se objektiv često zadrži i na ljepotama Tare, pa su tako fotografije ovih predijela, uz magičan kanjon Drine, više puta obišle svijet. 

Salve smijeha među posjetiocima izazivaju i brojni snimci sa skrivenih kamera, tačnije foto-zamki, koje su postavljene širom Tare.

Iako manjka atraktivnim skijaškim stazama, Tara ima svoje adute koji mogu privući zaljubljenike u prirodu. 

Osim brojnih staza za zaljubljenike u planinsku, ali i avanturističku šetnju, preporučuje se i posjeta nekom od brojnih vidikovaca: Crnjeskovo, Osluša, Vitmirovac, Bilješka stena ili Banjska stijena sa koje se pruža pogled na najlepši dio kanjona Drine i litice visoke i do 1000 metara. Ovaj nacionalni park takođe se diči i prvom stazom za osobe sa invaliditetom u zaštićenim područjima u Srbiji, koja postoji u okviru Sovine šumske učionice, uređenog lokaliteta u Mitrovcu.

Ove godine biće obilježeno 110 godina od organizovanog turizma na Tari. Naime, godine 1905. srpski pisac Milovan Glišić došao je na Taru kako bi riješio probleme sa plućima koji su ga mučili. Zaljubljen u ovu planinu, potom se vratio dvije godine kasnije, a Tara je vremenom bilježila sve veći broj posjetilaca koji danas dolaze sa svih meridijana.

U ovoj čaroliji nalazi se i rijeka Vrelo, u narodu poznata i kao Godina, a koja važi za jednu od najkraćih rijeka u Evropi, dugačka 365 m. 

Mnogi odmah primjećuju kako je svaki njen metar dovoljan za po jedan dan u godini, ali malobrojni primjećuju kako ova rijeka ima prilično moćno izvorište. Iako nevelika dužinom, ova rijeka na izvoru izbaci oko 300 litara u sekundi, a njen tok do fascinantnog vodopada kojim se uliva u Drinu, možete obići za svega nekoliko minuta.

Upravo tu počinje i poznata Drinska regata, jedna od centralnih ljetnjih manifestacija ovog kraja, koja će se ove godine održati od 14. do 19. jula. Tada će Drinu preplaviti brojni splavovi i maštovita prevozna sredstva stanovnika ovog područja i njihovih gostiju, pod uslovom da se ne kreću na motor.

A na Drini , okupana posljednjim zracima sunca tog februarskog dana, čeka sve posjetioce jedna od najpoznatijih kuća iz Bajine Bašte, ona mala brvanara izgrađena na stijeni usred rijeke. Fotografije ove kuće, koju je snimila mađarska fotografkinja Irene Beker, obišla je svijet prošle godine, osvojila čitaoce „Nacionalne geografije“ i natjerala televizijske ekipe čak iz daleke Kine da dođu do Drine i snime specijal o neobičnom obilježju ovog kraja.

izvor: B92