Vlast i opozicija složili su se da treba upristojiti sjednice Skupštine Srbije. Održali su sastanak i dogovorili se, tvrde, da naprave riječnik nepristojnih reči. Ko u raspravi bude izgovorio nepristojan izraz sa tog spiska, biće automatski kažnjen.

A riječnik treba da sastavi Administrativni odbor, u roku – „što prije”. To je, inače, onaj odbor koji je, u različitim sastavima, skoro deceniju pisao kodeks ponašanja poslanika, koji nikada neće biti donijet.

Zato se s velikom sigurnošću može tvrditi da Riječnik nepristojnih riječi ima iste izglede da bude primjenjen kao i kodeks.

Inicijativa za sastavljanje spiska zabranjenih riječi potekla je od Borislava Stefanovića, potpredsjednika Demokratske stranke, koji je predložio i tri riječi za budući spisak – „bolesnik”, „kriminalac” i „lopov”. To su, kako je rekao Stefanović, sve izrazi kojima naprednjaci njih nazivaju.

Nema, međutim, ništa protiv da se na tom spisku nađu i riječi – „stoka”, „đubre” i „ološ”, kojima su Zoran Živković iz Nove stranke i Dragan Šutanovac iz DS-a „častili” predsjedavajućeg naprednjaka. Mnogo je riječi koje bi se mogle naći na spisku, na primjer „nesposoban”, riječ zbog koje je Janku Veselinoviću (SDS) isključivan mikrofon, jer je upotrebio uz Vladu Srbije, dok je Zoranu Babiću (SNS) dozvoljeno da je izgovori četiri puta u jednom izlaganju, uz Veselinovićevo ime.

Možda bi se „nesposoban” i našlo u riječniku, mada teško, ali riječ „sultan” sasvim sigurno ne bi bila uvršćena, a može da bude uvredljiva. Tako su je, bar, doživjeli naprednjaci kada je Janko Veselinović njihovog lidera i premijera Aleksandra Vučića posredno nazvao sultanom, predloživši da „ukinemo parlament, Srbiju proglasimo sultanatom, pa da po ubrzanoj proceduri usvajamo sve što sultan kaže”.

Pomenuta riječ „sultan” primer je zašto su u četvrt vijeka dugom višestranačkom iskustvu parlamenta propali svi pokušaji da se taksativno nabroje sve riječi koje je zabranjeno koristiti u parlamentu. Jednostavno, teško je popisati sve uvredljive riječi, uvijek će se naći neka koja nije na spisku, a uvredljiva je ili je neko tako doživljava. Ovo je bilo obrazloženje za odbijanje svake takve inicijative.

Da je, na primjer, prvi višestranački saziv napisao riječnik zabranjenih riječi, tu bi se na prvom mjestu našle sintagme „strani plaćenici” i „domaći izdajnici”, kao najviše upotrebljavani „epiteti” kojima je vlast „čašćavala” tadašnje opozicionare. Bilo je i „narkomana”, „šizofreničara”, „ludaka”... U tom sazivu bilo je i „steonih žaba” i „pacova”. Dok je trajao rat na prostorima naše bivše države, u srpskom parlamentu su sjedele „ubice”, „kriminalci”..., prenosi Politika.

Poslije petooktobarskih promena, u klupama su sjedele „štetočine”, pripadnici „zločinačkog režima Slobodana Miloševića” i, opet, „izdajnici”, „trgovci sopstvenom zemljom”, „pljačkaši narodne imovine”, „dosmanlije”, „majmuni”, „talibani”. 

Bez obzira na međusobne uvrede, ni u jednom skupštinskom sazivu do 2000. godine, niko nije inicirao pisanje „riječnika uvreda”, a predsjedavajući je poslanike kažnjavao opomenom, oduzimanjem riječi i isključenjem sa sjednice do njenog kraja, dok bi na sljedeću mogli najnormalnije da dođu. Ali, tadašnja vlast i nije imala neki veći problem s opozicijom, koja je uglavnom protestovala tako što je bojkotovala parlament.

Poslije 2000. godine, kad je nekadašnja opozicija postala vlast, a novoj opoziciji nije padalo na pamet da bojkotuje rad parlamenta, stalno su kresana prava opozicije, uvedene su novčane kazne, isključenja na 30 dana, koja su umjela da potraju i nekoliko mjeseci.

Kodeks ponašanja, koji bi propisao, praktično, pravila lijepog ponašanja i šta se smije, a šta ne sme izgovoriti, prva je predložila Gordana Čomić (DS), prije više od deset godina, ali njenu ideju su baš svi ignorisali. 

Pisanje kodeksa počelo je u sazivu od 2008. godine, pisalo se i pisalo, a opozicija, u kojoj je bio i LDP Čedomira Jovanovića, odbijala je da u tom poslu učestvuje jer je kodeks doživljavala kao dodatno ućutkivanje. Došli su izbori 2012. godine, promijenila se vlast i sastav radne grupe i eto opet priče o kodeksu, samo je LDP ostao dosljedno protiv toga, jer „poslanici nisu djeca da ih neko vaspitava”.

Prošle godine se, opet, promijenila vlast i radna grupa i svi su bili za kodeks. Čak su ga i napisali, ali nije prošao „provjeru” u Briselu. Tamo su konstatovali da sve što tu piše već piše u poslovniku u radu, a nisu im se svidjele ni odredbe o kažnjavanju poslanika za riječi koje izgovore van parlamenta, u intervjuima, na televiziji.

Ovo je prošlo u potpunoj tišini, a kad to pomenete, glavni zagovornici ove priče vam kažu:„Samo to ne pitajte!” Tako se odgovara onima koji su ovdje o kodeksu govorili isto što i Brisel, ali Brisel je Brisel.

I pisanje riječnika zabranjenih riječi imaće sličnu sudbinu. Jer, kako sami poslanici umiju da kažu, domaće vaspitanje se ponese iz kuće, a građani svakoga na izborima ocjene. I još nešto. Građani bi trebalo da znaju da „lopovi” i „ološ”, kad nema TV kamera, razgovaraju kao lijepo vaspitani ljudi.

izvor: politika.rs