U prijedlogu Zakona o porodici koji je predstavljen javnosti Srbije stoji član: „Zabranjuje se svako zlostavljanje dece, a posebno tjelesno kažnjavanje”. Prijedlog ovog Zakona je sačinila radna grupa koju je oformila Vlada Srbije 2006. godine, i on je stavljen na javnu raspravu kako bi stručna javnost mogla da reaguje.

I regauju, ne samo stručna nego sveopšta javnost. Frontal je nedavno prenio pisanje  poznate novinarke i pisca Mirjane Bobić-Mojsilović koja je u kolumni navela da “Kad sam ja bila mala, mama me je bila varjačom, tako da se uvek ispostavljalo da me nije tukla mama, nego varjača. Iskreno priznajem da sam i ja moju ćerku kad je bila mala, doduše retko, udarila po guzi. Da li me to čini nasilnikom i neodgovornim roditeljem? U svakom slučaju me čini manjim folirantom od onih koji se ovih dana javno zaklinju da svoje dete nikada nisu udarili, i da je udarac po guzi nedopustivi zločin.”.

U moru reakcija izdvaja se i pisanje dr med. psihoterapeuta Zorana Milivojevića koji u tekstu objavljenjom na web verziji dnevnih novina Politika naveo da  je nedavno psiholog profesor Dragan Popadić u izjavi za „Politiku”, pozvao na jedno istraživanje iz 2002. o efektima fizičkog kažnjavanja djece koje je pokazalo „da je od jedanaest efekata tjelesne kazne samo jedan bio ’pozitivan’, a to je – povinovanje dijeteta odrasloj osobi”. No, da li je to baš tako?

Milivojević dalje piše.

Spomenuta studija je pregled osamdeset i osam ranije objavljenih osnovnih istraživanja o fizičkom kažnjavanju, koje je objavila dr Elizabet Geršof. Ono što nam profesor Popadić nije rekao jeste da je ta studija naširoko kritikovana kao metodološki sporna u tolikoj mjeri da se zaključci ne mogu uzeti zdravo za gotovo i kao takvi predstaviti javnosti. Glavna zamjerka studiji je da u dvije trećine osnovnih istraživanja, kojima se bavila, nije pravljena razlika između razumne tjelesne kazne i pretjeranog, nerazumnog fizičkog zlostavljanja. Geršofova je i kažnjavanje i zlostavljanje stavila u kategoriju „fizičko kažnjavanje”.

Posljedica takvog pristupa je da rezultati ovog istraživanja govore o posljedicama fizičkog zlostavljanja djece, a ne o poslkedicama tjelesnog kažnjavanja. Studija Geršofove ništa nam novo nije rekla: i ranije smo znali da ni fizičko ni psihičko zlostavljanje djece nije dobro, jer ostavlja negativne posljedice po djecu.

Jedna ranija metaanalitička studija iz 2000. godine rađena na trideset i osam osnovnih istraživanja, a koju je vodio psiholog dr Robert Larzeler, jeste pravila razliku između razumnog tjelesnog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja, tako da nije uzela u obzir ona osnovna istraživanja koja su se bavila posljedicama fizičkog zlostavljanja. Zaključak je bio da nema dokaza da razumno tjelesno kažnjavanje ostavlja negativne posljedice na djecu.

U stvari, od šest istraživanja koja su u periodu 1996. do 2005. istraživala tjelesno kažnjavanje u Americi, jedino je spomenuto istraživanje Geršofove imalo zaključke koji su išli u prilog onima koji bi da roditeljima zakonski oduzmu pravo da tjelesno kazne vlastito dijete.

Istraživanje koje se u ovoj oblasti smatra metodološki najispravnijim sprovela je razvojni psiholog dr Dajen Baumrind, koja je inače veoma poznata po tome što je definisala vaspitne stilove (autoritaran, permisivan i autoritativan). Prateći tokom dvanaest godina razvoj djece od predškolskog uzrasta do mladalaštva, u više od sto porodica, ona nije našla dokaze da „blago i umjereno tjelesno kažnjavanje” ostavlja bilo kakve negativne posljedice na djecu. Ona se zalaže za vaspitni stil koji podrazumijeva davanje ljubavi, ali i disciplinovanje djeteta, što može povremeno uključiti i razumno tjelesno kažnjavanje.

Tome treba pridodati i čitav niz istraživanja koja pokazuju da dijete ne reaguje na tjelesnu kaznu kao takvu, nego na značenje koje joj pripisuje. Tamo gdje se na telesnu kaznu gleda kao na odbacivanje i negaciju ljubavi, ona može imati negativne posljedice, a tamo gdje se ona smatra normalnim dijelom vaspitanja, kao što je to slučaj u našoj kulturi, tamo nema negativnih posljedica.

Jedini razvojni psiholog koji se ovim stvarima bavio kod nas je prof. dr Jovan Mirić, koji je u svom radu iz 2011. godine zaključio: „Kada ostanemo na terenu empirijskih nalaza psiholoških istraživanja, nemamo nikakav činjenički zasnovan dokaz protiv svakog korišćenja tjelesne kazne u vaspitanju djece.” (Nadam se da on zbog ovoga rada neće imati problema sa svojim kolegama.)

Kod nas je malo poznato da ni u jednoj saveznoj državi u SAD roditeljima nije oduzeto pravo da tjelesno kažnjavaju djecu, iako su djeca, kao i kod nas, zakonom zaštićena od zlostavljanja. Ove godine je Američka pedijatrijska akademija potvrdila svoje preporuke iz 1998. godine o vaspitanju djece. Smatram da je korisno da citiram dio o tjelesnom kažnjavanju koji odražava i moj stav: „Iako tjelesno kažnjavanje trenutno smanjuje ili zaustavlja neželjeno ponašanje, njegova djelotvornost opada daljim korišćenjem. Jedini način da se održi njegov početni učinak je da se postupno pojačava, tako da se može pretvoriti u fizičko zlostavljanje. Zato, u najboljem slučaju, tjelesno kažnjavanje jeste djelotvorno jedino kada se koristi povremeno u odabranim situacijama.”

Možda bi profesor Popadić, kao stručnjak za socijalnu psihologiju, mogao da istraži fenomen masovne histerije, jer su nedavni događaji pokazali da ni psiholozi nisu imuni na nju.

Želim da podsjetim javnost da kao što svaki poljubac u djetetovu guzu nije pedofilija, tako ni svaki udarac po guzi nije zlostavljanje.

izvor: Frontal/Politika