Predstavnici sindikata odlučno odbijaju novi zakon i navode da je aktuelni Zakon o radu sasvim dobar i da predstavlja minimum ispod kojeg se ne može ići u smislu zaštite prava radnika. Predstavnici Unije udruženja poslodavaca tada su najavili svoje povlačenje iz kolektivnog ugovora ukoliko se novi zakon ne donese.

Admir Čavalić, asistent na Ekonomskom fakultetu u Tuzli i direktor udruženja „Multi“, kaže da je reforma moguća, prije svega kroz izmjene Zakona o radu, što će se vjerovatno i dijelom desiti pod uticajem MMF-a.

-       To treba otvoreno podržati jer će ljevičarski pokreti i sindikalne organizacije pokušati na sve načine stopirati ili minirati potrebne reforme, a sa ciljem zadržavanja trenutno nezasluženih tržišnih pozicija za određene članove našeg društva. Zakon o radu treba da omogući bolju tržišnu pokretljivost, konkretno lakše zapošljavanje i otpuštanje, zatim reduciranje moći kolektivnih ugovora i sindikalnih organizacija, te minimizirati administrativne postupke i nepotrebne troškove pri procesu zapošljavanja. Bosna i Hercegovina je prema aktuelnom KPMG izvještaj među prvima u svijetu po stepenu (para)fiskalnog opterećenja rada, tako da je potrebno što prije pokrenuti procese koji će omogućiti radnoj snazi da se prilagodi prisutnim opterećenjima, kaže on. 

Na pitanje kako to tačno veća fleksibilnost radne snage i tržišta mogla da utiče na povećanje zaposlenosti on kaže da liberalizacija i deregulacija tržišta rada neminovno vode ka većoj fleksibilnosti tržišta, što na dugi rok ima uticaja na smanjivanje nezaposlenosti. „Fleksibilnost omogućava bolju pokretljivost na tržištu odnosno efikasnost procesa tržišnog mehanizma. Uklanjanjem tržišnih barijera otvara se veći prostor za zapošljavanje postojeće i nove radne snage. Ovo naročito važi za nezaposlene mlade osobe koje predstavljaju najranjiviju kategorija na tržištu rada, upravo zbog postojanja brojnih barijera na istome. Nažalost, Bosna i Hercegovina sa 57,9% nezaposlenih mladih spada u red evropskih zemalja sa najvećim izazovima u vezi problema nezaposlenosti mladih. Zbog toga moramo ukloniti barijere i bezpotrebne regulacije kako bi se unaprijedila pokretljivost mladih na tržištu rada, ali i ostatka populacije nezaposlenih osoba“, navodi Čavalić

U Srbiji je Saša Radulović, bivši ministar privrede, pokušao da progura svoj prijedlog zakona o radu kojim bi se tržište rada ove zemlje učinilo fleksibilnijim, ali to nije prošlo što zbog toga što ni u vladi nije imao dovoljno podrške što zbog jakog otpora sindikata.

-       Slučaj bivšeg ministra Radulovića je pokazao da u Srbiji, ali i regionu, postoje snažni i dosta dobro organizovani interesi pojedinaca koji ne žele dozvoliti povećanje fleksibilnosti tržišta rada tj. otvaranja mogućnosti zapošljavanja za novu radnu snagu. Riječ je prvenstveno o predstavnicima sindikata čija je jedina misija očuvanje radnih mjesta postojeće radne snage, uz osiguravanje vlastitog probitka. Ekonomski, bez obzira na to koju školu ekonomije slijedili, moć sindikata predstavlja ogroman problem za ekonomiju, što se može vidjeti na primjeru brojnih evropskih država poput Francuske npr. Štetnost sindikata je neupita, o čemu se uči već na prvim godina ekonomskih fakulteta širom svijeta, odnosno o čemu piše i velikan poput Samuelsona u svom udžbeniku o osnovama ekonomije. Djelovanje ministra Radulovića je bilo usmjereno direktno protiv sindikalnog uticaja, što je očito zasmetalo mnogima i zbog čega nužno potrebne reforme nisu implementirane. Iz navedenog možemo naučiti da je potreban širi društveni konsenzus kako bi se usvojile potrebne reforme usmjerene u pravcu liberalizacije i deregulacije tržišta rada. Mediji, građani i šira javnost moraju razumijeti zašto su navedeni procesi bitni za naše društvo. Shodno tome, postoji veliki izazov za ekonomiste koji moraju što bolje predstaviti ekonomske argumente koji neće biti obojeni popularnim rješenjima i inače političkim popularizmom.

Razbijanje mitova i predrasuda

U svojoj knjizi „23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu“ korejski ekonomista Ha Joon Chang kaže da se 95% ekonomije zasniva na zdravom razumu koji je zakomplikovan ekonomskim žargonom i tehničkim izrazima, stoga je činjenica da u državi gdje većina žena na razgovoru za posao kod privatnih poslodavaca usput čuje pitanje da li je udata i da li misli rađati objašnjenje da „lakše otpuštanje vodi ka lakšem zapošljavanju“ jednostavno teško dopire do ljudi.

-       To što smo zabranili neke stvari ili jednostavno otežali njihovo izvršavanje ne znači da se one dešavaju. Otpuštanja se dešavaju svakodnevno, bez obzira koliko krut bio Zakon o radu. Slično važi i za formiranje nadnica. Postojanje minimalnih nadnica od nekih 350 KM neto ne znači da u BiH nema osoba koje primaju niže od toga i slično. Dakle, potrebno je da razbijemo predrasude i mitove o tome da će uslijediti masovno otpuštanje ukoliko se poslodavcima omoguće uslovi za navedeno. Brojni su arugumenti u prilog tome i dolaze iz različitih oblasti ekonomske nauke, od marketinga koji kreira nevidljivi kodeks ponašanja poslodavaca na tržištu pa sve do menadžmenta ljudskih resursa koji zagovara ulaganje u postojeću radnu snagu sa ciljem održavanja konkurentske prednosti kompanije. Šumpeterovski kazano, otkaz slijedi za sve one koji su višak uslijed neminovnih procesa kreativne destrukcije na tržištu, dok će ostali i te kako unaprijediti vlastiti status. Dodajmo i to da tržište kažnjava bilo kakav oblik diskriminacije radnika, o čemu je pisao ekonomski nobelovac Milton Friedman, dok dugoročno nagrađuje vrline, što potvrđuju istraživanja D. McCloskey, tvrdi Čavalić i dodaje da uspostava vladavine prava i djelovanje pravne države predstavljaju conditio sine qua non ekonomskog razvoja i prosperiteta Bosne i Hercegovine.

Na ovo već duži niz godina,kaže on, upućuju sve propale privatizacije u državi koje su na desetine hiljada obespravljenih i gladnih radnika ostavile na ulicama.

-       Javnost nastoji ubjediti da je izvršna vlast odgovorna za rješavanje privatizacijskih problema, apsolutno zanemarajući rad sudova i ostalih pravnih organa u državi. Država jeste sposobna za uspostavu vladavine parava, naročito uz pomoć Evropske unije i ostalih zemalja partnera, ali opet naglašavam, postojanje interesa kojima ne odgovara takvo stanje značajno otežavaju mogućnost bilo kakve promjene.

On dodaje da je osnovna funkcija države odnosno razlog njenog nastajanja i postojanja upravo kreiranje pravnog okvira za nesmetano održavanje tržišne utakmice.

-       Oko ove činjenice se slaže većina ekonomista, jer kako primjećuje profesor Pennington, većina ekonomista slobodnog tržišta nisu anarhisti. Kod nas se država bavi sa svim mogućim problemima, ali uvijek zaobiliazi ono najvažnije, a to je održavanje vladavine prava kroz mehanizme djelovanja pravne države tj. stabilnu i krajnje predvidivu zakonodavnu i efikasnu sudsku vlast.

Na pitanje koliko donošenje novog zakona o radu koje nas, kako svi najavljuju, očekuje, uopšte može biti produktivno bez jakog pravnog sistema i zar to neće biti državna legitimacija nasilja koji neki privatnici svjesno sprovode on kaže da je mišljenja da moramo ići korak po korak, što podrazumijeva da se reforme tržišta rada obave čim se kreira potrebni politički konsenzus odnosno obezbjedi postojanje političke volje.

-       Nakon toga, možemo razgovarati o potrebnim zakonskim izmjenama kako bi se navedeno doista implementiralo u praksi. Privatni sektor je svakodnevno izložen teroru države tako da sumnjam kako bi fleksibilnije tržište rada dovelo do nekih promjena u tom pravcu. Uspjesi stranaka desnog centra i centra na nedavno održanim opštim izborima u BiH upućuju da ipak postoji nade za promjene jer navedene bi trebale, barem deklarativno, slijediti ideje ekonomskog liberalizma. Iako rezultati istraživanja bračnog para Arapić ukazuje na to da je u BiH većina politički stranaka socijalistički nastrojena kada govorimo o ekonomiji, aktuelne najave smanjivanja fiskalnih opterećenja, kao i snažno lobiranje inostranih organizacija daju nadu za promjenu postojećeg stanja na polju političkih ideja u BiH.

Zaštita čovjeka, a ne radnog mjesta

Marko Martić iz Centra za istraživanje GEA kaže da kada se govori o reformama tržišta rada u zemljama EU veoma je važno napomenuti i to da je većina njih usvojila koncept liberalizacije tržišta rada pod nazivom flexicurity, što znači djelovanje ka većoj fleskibilnosti tržišta, ali uz istovremeno osiguranje većeg stepena socijalne zaštite i provođenje aktivnih politika zapošljavanja.

-       Danska je bila rodonačelnik ovog koncepta još 90-ih godina prošlog vijeka da bi flexicurity kasnije bio prihvaćen i usvojen od mnogih drugih zemalja članica. Iako danas postoje brojne rasprave među stručnjacima o uspješnosti ovog koncepta, njegova neosporna vrijednost je u tome što težište svog djelovanja stavlja na zaštitu čovjeka (osobe) a ne na zaštitu radnog mjesta.

Admir Čavalić podvlači činjenicu da većina političkih stranaka svoju moć gradi upravo na zapošljavanju u javnim preduzećima i državnoj administraciji. Tome svjedoće i podaci koji ukazuju da je za razliku od privatnog sektora, tokom najtežih godina ekonomske krize u BiH, rasla zaposlenost u javnom sektoru. Gotovo svaki treći radnik u BiH radi za državu, dok još na stotine hiljada ostalih zavise od nje.

-       Ovakvo stanje za krajnje zabrinjavajuće iz pozicije donošenja promjena na tržištu rada. Moguće je da političke strane ne teže kresanju administracije ne zbog izbornih manipulacija, već i zbog prisutnog straha od reakcije radnika u državnom sektoru. Ne zaboravimo da je riječ o radnicima sa dužom tradicijom sindikalnog organizovanja, uz mogućnost blokiranja ključih sektora djelovanja države – kaže on.

Produktivnost u BiH dva i više puta niža u odnosu na EU 

Na produktivnost rada utiče niz faktora, kaže Martić, počev od stepena tehnološkog razvoja, organizacije poslovanja unutar preduzeća, uslova rada i  radnog okruženja pa sve do motivacije i angažmana samih radnika.

-       Jedan od pokazatelja produktivnosti (npr. BDP po satu rada) ukazuje na to da je produktivnost u BiH dva i više puta niža u odnosu na EU članice. Ako s druge strane gledamo vrijeme koje zaposleni u BiH godišnje provede na poslu, onda je to u nekim EU okvirima, između 1.500 i 1.800 sati godišnje (kuriozitet je da po tom pokazatelju Grci „rade“ mnogo više od Nijemaca, 2.000 sati godišnje u odnosu na 1.350 koliko, primjera radi, u prosjeku godišnje na poslu provedu Nijemci). To znači da mjere u pravcu podizanja produktivnosti rada podrazumijevaju istovremeno djelovanje na sve gore nabrojane faktore, ne samo na jedan od njih.

On kaže da potreba za većom fleksibilnošću tržita rada je pitanje koje se već nekoliko godina konstantno provlači uporedo sa inicijativom za izmjenama postojećeg Zakona o radu, prije svega od strane poslodavaca i predstavnika međunarodnih organizacija. Ovi zahtjevi se temelje na iskustvima razvijenih evropskih zemalja koja pokazuju da manje rigidno radno zakonodavstvo po pravilu doprinosi boljoj dinamici na tržištu rada i većoj produktivnosti, navodi on.

-       Kada govorimo o RS i BiH u svjetlu najavljene fleksibilizacije tržišta rada onda treba ukazati na jednu specifičnost koja se ogleda u tome da je kroz postojeće radno zakonodavstvo dobar dio funkcije socijalne zaštite sa države prebačen na poslodavce. Zbog toga treba razumjeti zahtjeve poslodavaca da se oslobode tog neprirodnog tereta kako bi bili konkurentniji na tržištu. S druge strane, u situaciji kada država nema kapacitete da preuzme taj dio odgovornosti i obezbijedi viši nivo socijalne zaštite za one koji potencijalno ostanu bez posla, te u isto vrijeme provede aktivne politike zapošljavanja, sav teret najavljene liberalizacije tržišta rada podnijeće radnici. U tom kontekstu strahovi radnika jesu opravdani jer liberalizacija tržišta rada u sadašnjim okolnostima, kada nisu ispunjene ostale pretpostavke, mogla bi za njih imati više štete nego koristi. Nažalost, sve dok država bude oklijevala da uradi svoj dio posla po ovom pitanju, priča o liberalizaciji tržišta rada će samo dodatno podgrijavati tenzije između ostala dva aktera socijalnog dijaloga, predstavnika radnika i poslodavaca. 

autor: Frontal