Novi tipovi lojalnosti i povezivanja izazivaju tradicionalnu ulogu države. Neki od njih su geografski. Samo u Evropi postoji barem 40 mogućih "škotskih” država koje teže separaciji od država u kojima se sada nalaze. Druge su lojalnosti bazirane na srodnim identitetima, ne samo religijskim ili etničkim, već bazirani na zajedničkim trgovinskim, političkim i drugim interesima.

Danas su mnogi od nas mnogo prije pobornici nevladinih organizacija nego članovi političkih partija. Ukratko, naše naklonosti, posebno na Zapadu, nikada nisu izgledale više podijeljene nego danas. Amartya Sen, laureat Nobelove nagrade, iznijela je tvrdnju da možemo naučiti živjeti sa ovim višestrukim identitetima i čak napredovati imajući više državljanstava, više nego što nam je to dozvoljeno. Pa ipak, raznolikost nije posve benigna.

Mnogi od nas rade za različite firme ili su njihovi akcionari, a što se, naspram državnim poreznim i regulatornim autoritetima, vrlo malo isplati. U većini zapadnih zemalja države pribjegavaju modelima socijalnih programa koji, s jedne strane, razočaravaju mnoge građane, a sa druge strane previše koštaju. Globalna reorganizacija ekonomskog rasta ugrožava povlastice razvijenih država bazirane na modelu velikog trošenja i visokih poreza.

Nedostaci zapadnih država su izrazito očigledni kada se usporede sa "divljim zvijerima” i onima koji se ubrzano prilagođavaju u drugim dijelovima svijeta. Kina predstavlja ono što bi se moglo nazvati državom ekonomske sigurnosti koja domaću štednju pokušava transformisati u potrošnju domaćinstava, a radi stabilizacije rasta BDP-a i narodne podrške, u isto vrijeme koristeći svoje investicijske moći u inostranstvu kako bi osigurala robu i energiju koji podupiru industrijalizaciju.

Pod vlašću premijera Narendre Modija, Indija bi se mogla pokazati kao polu-diveći imitator Kine. Rusija je, s druge strane, u većoj mjeri klasična država nacionalne sigurnosti, koja se trenutačno zapadnjačkom nervozom poigrava kao sa violinom, stežući, u isto vrijeme, vrat Ukrajini i potiskujući domaću opoziciju valom oficijelnog nacionalizma.

Živimo, dakle, u svijetu evolucionog državnog poremećaja. Dok neki na Zapadu, može biti, pate za povratkom snažne, unitarne države, većina nas priznaje da se ona neće vratiti. I zaista, neki smatraju da će inventivnost i internacionalizam svijeta premreženog interesima i zajedničkim poduhvatima biti otporniji od onog zbijenog u vještački i sve više ograničavajući okvir nacionalne države.

U tom bi smislu ekonomski uspjeh u Kini i Indiji mogao značiti razgradnju tih država kao takvih, posebno ukoliko bi političke aspiracije srednje klase trenutno političko organizovanje učinile disfunkcionalnim. U drugačijem scenariju, mogli bismo se naći u svijetu čija je jedna (istočna) polovica organizovana u snažne autoritarne državne strukture i Zapad koji prihvata postdržavne modele udruživanja.

Pa ipak, stari sistemi više ne nude korisna rješenja, što je dokazala Rusija potpuno zaobilazeći Savjetu sigurnosti Ujedinjenih nacija kada je u pitanju Ukrajina, ili ga pridobijajući za svoju stvar u slučaju Sirije. Takođe, sve ono što Rusi, Amerikanci i Kinezi žele, za razliku od svojih brbljavih političara, jeste miran i predvidiv međunarodni poredak koji bi im omogućio da obezbijede svoje porodice i uživaju u prednostima zlatnog doba globalne trgovine i tehnologije.

Svijet u kojem se čvrsta moć države takmiči sa "mekom” moći transnacionalnih ideja, izuma, finansija treba pravila. Svi ćemo zasigurno plaćati u odbrambene budžete i, što je još važnije, u izgubljene globalne prilike ukoliko ne budemo imali hrabrosti da dizajniramo globalni poredak na način da nedržavni akteri imaju formalnu ulogu. U drugom slučaju bismo morali pozivati države da nastave možda-moguće vjerovatni pristup i poduzimaju koordinisanu akciju o pitanju, recimo, finansijske regulacije ili zaštite okoline, koje su svijetu potrebne.

Naravno, države nemaju monopol na bezobrazno ponašanje. Transnacionalna ekonomska aktivnost nikada nije prilika samo za biznis, već za organizovani kriminal i slične aktivnosti, kako bi sebe oslobodile efektne regulacije. U ovom momentu su u tom pravcu krenule SAD, oslanjajući se na često drakonsko eksteritorijalno korištenje svoga pravnog sistema kao i kontrole međunarodnog bankarskog sistema kako bi nametnule svoju sirovu graničnu pravdu. To nije dovoljno dobro. Ono što nam je potrebno jeste legitiman sistem pravila, normi i institucija o kojem će odlučivati kako privatni tako i vladini akcionari, a što će odražavati nastajuću globalnu prirodu ekonomskih, političkih i društvenih aktivnosti u procesu u kojem će stare države gubiti svoju dominaciju i koegzistirati sa krpljenjem nedržavnih struktura i asocijacija.

(Autor je bivši zamjenik generalnog sekretara UN-a i ministar Foreign Office-a Ujedinjenog Kraljevstva za Afriku, član Savjeta za globalnu agendu Svjetskog ekonomskog foruma, Mark Malloch Brown)