Region
Aleksandar Tijanić studentima FPN: Ko ste, bre, vi ljudi?
Da Srbija nema RTS-a, kakav god da je, sve ćerke bile bi kao Stoja, a svi sinovi kao zaštićeni svjedoci. Nije slučajnost. To je nečiji politički projekat da se sve u Srbiji svede na večne neproduktivne sukobe i iskonski rat našeg Šojića i njihovog sultana Sulejmana.
Ko ste, bre, vi ljudi? Šta je vaša generacija? Koja je vaša pjesma? Slogan? Šta piše na vašem bedžu? Kome vjerujete? Čemu kličete? Protiv čega ste, za šta jeste? Šta mijenjate? Koje su knjige vaše? Čemu se radujete? Ko su vaši budući klasici? Koji je razlog vašeg postojanja?
Prije godinu dana, na današnji dan, preminuo je, u 64. godini, jedan od najboljih srpskih i jugoslovenskih novinara, generalni direktor Radio-televizije Srbije Aleksandar Tijanić.
Na čelo RTS-a došao je 2004. godine.
RTS je u vrijeme Tijanićevog mandata snimio serije izuzetne gledanosti: "Selo gori, a baba se češlja", "Bela lađa", "Gorki plodovi", "Ranjeni orao", "Moj rođak sa sela", "Greh njene majke", "Ulica lipa" i mnoge druge.
Takođe, za njegovog mandata, RTS je 2008. godine organizovao takmičenje za Pesmu Evrovizije, koje medijski stručnjaci ocjenjuju kao jedno od najuspešnijih.
RTS je, u vrijeme njegovog mandata, bio najuspješnija televizija sedam godina zaredom.
Borbu za opstanak Javnog medijskog servisa smatrao je borbom za normalnu i pristojnu Srbiju. Tome je posvetio posljednju deceniju svoje briljantne novinarske karijere.
Zašto ste na ovom svijetu? Zar se mirite sa sudbinom generacije proizvedene u trominutnom aritmičnom susretu nesrećnog spermatozoida i uplakane jajne ćelije? Kome i šta otplaćujete ovakvom sudbinom? Zašto su vaši dugovi kad ih niste napravili? Zar je u vašoj generaciji Če ubio Fidela? Hoćete li da generacijski budete prokleti, beznačajni, kusur istorije? Da ličite na nas?
Zar je pogled na celulit Kim Kardašijan vaš krajnji horizont? Vaši hiperpalčevi razvijeni SMS-om, vaš Veliki brat, Pahomije i Preljubnici, medijski natureni idealno-tipski idoli sa istim brojem pačjih usana i identičnim vimenima, pazarenim sa monotone Ikea police; zar je to sve što generacijski možete? Što smijete? Ovi poslijeratni, prije vas, vidjeli su Bitlse, Kenedija, Vijetnam, Muhameda Alija, Šesetosmu, Vudstok, djecu cvijeća, crnu braću, Branda, pozu 69, Selindžera, našu Zlatnu palmu, nobelovca Andrića, sletanje na Mjesec, Olimpijadu na Jahorini, tranzistor, Bila Gejtsa, TV u boji, Merilin Monro, računare "komodor", Dilena, kraj SSSR-a, Zorana Radmilovića, more, Maratonce, Šona Konerija, Zvezdu kao prvaka svijeta, smrt Tita, daljinski upravljač, kraj aparthejda, našu zlatnu u košarci, Džajića, "konkord", Pikasa, prvi dio Kuma, ce-de, pad Berlinskog zida, Arsena Dedića, otvaranje Kineskog zida, Bugarsku u Evropskoj uniji, pokriveni Hram Svetog Save, građanski rat i raspad Jugoslavije.
Vidite li razliku? Zašto na nju pristajete? Zašto ste, neopisivo mlitavo, pristali da poslije prethodne, silicijumske generacije budete mutavi silikonski naraštaj?
Utješno. Za sada. Niste krivci što ste takvi. Ničija genetika nije toliko loša. Vas su preparirali. Vi ste eksponati. Zamorčići. Najprije, komunizam i dugotrajna tranzicija unište generacijski i pojedinačni integritet. Bez integriteta nema ličnosti. Bez ličnosti nema građanske hrabrosti i odgovornosti. Bez građanske hrabrosti i odgovornosti, nema demokratije.
Finalno, manjak integriteta i manjak pismenosti daju ovakvo srpsko novinarstvo. Srpsko novinarstvo se onda entuzijastično uključuje u dresuru srpskog javnog mnjenja doprinoseći atmosferi u kojoj je sve moguće. Ljudi, usljed radikalnog gubitka svijesti, čak i o ličnom interesu, većinski pristaju i da Srbija, povremeno, zaključava kapije iznutra. Pristaju da svoju djecu daju drugima da ih troše kao da im nisu rođaci. Pristaju da se od Srbije otima kao da je već mrtva.
Pristaju ili mučki ćute kad se pomoću krupnih društvenih distorzija i lomova, svakih desetak godina, obavlja prinudna socijalna promocija neukih, neupitanih a poslušnih. Šta je tu nejasno? Tabloidna politika neminovno rađa tabloidnu ekonomiju, potom tabloidnu umjetnost, onda tabloidno novinarstvo i, konačno, tabloidni život sa deset sati dnevno omamljivanja televizijskim programom.
Kakav god da je, da Srbiji nema RTS-a, sve ćerke bile bi kao Stoja, a svi sinovi kao zaštićeni svjedoci. Nije slučajnost. To je nečiji politički projekat da se sve u Srbiji svede na večne neproduktivne sukobe i iskonski rat našeg Šojića i njihovog sultana Sulejmana. Kismet, valjda.
Možete se spasti samo pojedinačno. Talentom ili rmbačenjem, svejedno. Budite bolji od drugih. Bolji od nas. Iskoristite ovaj haos. Proniknite u suštinu društvenog dirigovanja, opsenarstva, ukidanja svake spontanosti ili slučajnosti. O tome vam glasno ćute. Paradoksalno, nikad lakše nije bilo napraviti karijeru u medijima. Odvojte sebe od mase pismenošću i integritetom. Sve pod uslovom da niste mrzovoljni. I da ste pismeni. I da ne dirate suštinu sistema. Nije lako.
Izabrali ste posljednju robovlasničku profesiju na svijetu. Uvijek zavisite od nekog urednika koji na vama liječi sve komplekse svog, takođe, jadnog života. Naravno, ima i drugačijih u ovom poslu. Neki su mrtvi. Ubijeni, jer su bili drugačiji. Drugi se tvrdoglavo drže svoje sujete; zbog sebičnosti, bolesne želje da se izdvoje, da budu uočeni, pamtljivi, uticajni - nemilice ugrožavaju mir, fizičku sigurnost i finansijsku stabilnost svojih porodica.
Da biste razumjeli kako funkcionišu stvari o kojima ćete pisati, poželjno je bar da ih jasno vidite. Na Balkanu, svako bogatstvo je, uglavnom, plod snalaženja, nevaljalstva, korupcije, Alchajmerove bolesti ("ne sjećam se odakle mi pare") ili državne milosti. U središtu obrnute društvene piramide, koju na glavi drže gubitnici tranzicije i pokojna srednja klasa, funkcioniše novac. Veliki.
Desno od novca su stranke i država. U tom dijelu, gotovo svaka grupacija, tokom mandata, uradi za sebe više nego za Srbiju. Lijevo od novca su škola, crkva i mediji. Desni održavaju postojeći poredak. I strah. Lijevi proizvode inerciju, društveni konsenzus te iluziju kretanja ka boljem. Koje tek što nije. Korupcija, ispod koje viri mafija, povezuje - poput otrovnog bršljana - sve spratove piramide.
Ova šema važi za sva vremena, sva društva i sve sisteme. Samo je pitanje gustine otrovnog bršljana i sposobnosti sistema da sebe odbrani potkresujući, jako povremeno, to ukrasno bilje. Eto, sad znate zašto svima ide tačno kako nam jeste. Sad znate da vam roditelji nisu krivci. U najgorem slučaju, samo su saučesnici. Ili bar svjedoci. Ili, slutim, žrtve.
Nemojte snobovski odbacivati važnost printanih tabloida ili teletabloida za mentalno zdravlje Srbije. Oni skupljaju đubre po Srbiji i stavljaju ga na ekran, ili ga uvijaju u papir. Za razliku od mnogih, volio bih da svaki bogataš ima sopstveni tabloid. Naime, urednici tabloida su pošteni ljudi. Oni napadaju samo osobe koje su "uplaćene", "tipovane" i naručene od gazda. Tek tada, u sveopštem medijskom ratu moćnih, gdje svako svog protivnika cinkari javnosti i policiji, saznaćemo sve o svima. Dajte nam još tabloida, ako mislite dobro Srbiji. U njima je, dakle, istina. Djelić po djelić, pa sami slažite lego-kocke otkrovenja.
A sad kliše: novinari nisu umjetnici, još manje istoričari. Šta bi neki budući analitičar našeg vremena mogao da sazna o današnjoj Srbiji i nama, proučavajući ovdašnje novine? Šta bi zaključio o našoj kulturi, ekonomiji, pismenosti? Vjerovaće da smo sekta, pleme koje je radilo sebi o glavi, sve dok nam to nije pošlo za rukom? Mi smo ćate, pisari sadašnjosti. Zato, uz rijetke izuzetke, živimo u svom vremenu i iščeznemo sa njim. Nepovratno, jer tako treba.
Neka digne ruku svako od prisutnih ko je čuo - ne čitao, čuo - za Veselka Tenžeru. Niko? Dobro. Bio je najbolji novinar svog vremena, sedamdesetih, u velikoj Jugoslaviji. Da vas pitam ko je čitao Tirketa, javiće se vas desetak. Ima li smisla da vas pitam za Vinavera? Nema?
Ne usuđujem se da kažem: Ima li ikoga, da je prisutan, a da je pročitao neki moj tekstić? Siguran sam da nema, jer bismo se prepoznali po obostranom neadekvatnom izgledu, ponašanju i dizajnu. Zato sam, tokom tri decenije, svođen na izložbeni uzorak jako lošeg primjera. Zato sam danas ovdje. Da vi ne budete ovakvi. Moram da priznam, finalni udarac zadat mi je nedavno. Naime, neopozivo je odbijena moja molba da postanem član Fejsbuka.
Kolege, možda sam vam ovim razgovorom ubrzao sazrijevanje. Možda sam vas zaplašio. Ali, nisam vas lagao. Nisam povlađivao. Iskreno, volio bih da me generacijski demantujete u svakoj tvrdnji. Neki među vama, znam da hoće. Talenat je nesavladiva prirodna sila. Uprkos urednicima, bršljanu, obrnutoj piramidi i tranziciji. Ili ćete uspjeti, ili vas neće biti. Nemojte da budete upadljiva generacija, jer stojite na planini nepročitanih knjiga.
Hvala vama, hvala Nedi, što ste me pozvali da govorim u školi čiji sam student i danas.
*Tekst pripremljen, potom improvizovan i djelimično pročitan studentima druge godine Fakulteta političkih nauka u Beogradu 25. oktobra 2012. godine.izvor: RTS