Piše: Mišo Vidović

Fotografije: Arhiva

I dok se prekontavam šta bih još napisao o ovoj „ godišnjici“, bacim pogled na portal-kolege iz redakcije bile brže, objavile već prigodan tekst-podsjećanje, ali nema veze....

Nekako se baš „potrefilo“ da je 26. oktobar ove godine bio nedjelja, kao što je bila nedjelja i prije 45 godina, kada je oko pola četiri zatreslo. Bio je fudbalski dan, igrale se utakmice prve lige nekadašnje države, što mi je svojevremeno potvrdio i pokojni otac (zasuo ga malter sa zidova dok je ležao na kauču i slušao radio-prenose), a neki su kada je počelo „ljuljati“ bili i kinu! U legendarnom kinu „Vrbas“, na Mejdanu, kod Gradskog mosta (sada se tu nalazi jedna roštiljnica), a ko se gdje nalazio 26. oktobra 1969, bila je tema za stolom „Kod Muje“, i to 26. oktobra, 45 godina poslije. Načeo sam sa  „da li znate  šta je bilo danas prije 45 godina“, ali nisam čekao dugo odgovor. Malo starija ekipa od mene za stolom, brzo je počela sa „redanjem“ činjenica, sjećanja...

Naravno, nezaobilazna konstatacija bila da je poznati banjalučki ćevabdžija Mujo Đuzel, besplatno pekao ćevape za građane, a pritom podijelio ljudima sve zalihe mesa koje je imao u tom trenutku. Humanost poznatog Banjalučanina nije zaboravljena, a za stolom u radnji koja nosi njegovo ime i uspješno je vodi njegov unuk Adis, „vraćaju“ se sjećanja. Iako je atmosfera bila „opuštena“ (svako malo dolaze nove ture pića, a ne fali ni meze), jedan od braće Harbaš kaže da je „bio na Šehitliucima, išao da nađe štapove kako bi mogao fatati i zekice na Vrbasu“, a da nešto nije u redu „skontao kada se negdje kod trećeg mosta na šehitlučkom putu odvalila stijena i pala na put“.

Kljuna (jedan od članova ribarske porodice Kljunića), dodaje da je u „kinu Vrbas, koliko se sjeća igrao film Stanlio i Olio, i da se raja prilično prepala i krenula da guli iz kina“, itd... Kino „Vrbas“ srušeno je,  njegovu „tradiciju “ nastavila kino-sala u Društvenom domu „Mejdan“, ali o tome drugom prilikom...

Kada i gdje sam prvi put gledao film „Dan duži od godine“ ne sjećam se. Ali, i danas kada ga gledam može se pronaći i internetu, na većini video-servisa i pretaživača), priznajem, zasuze oči, kada krene scena odlaska đaka u druge gradove na nastavak školovanja, jer su njihove škole porušene. Scenario i režiju filma potpisuje Branimir Tori Janković, a igrali su:  Adem Ćejvan, Boro Begović., Dragomir Gidra Bojanić, Ljuba Tadić, Pavle Vujisic, Dragoljub Gula Milosavljević, Branislav Ciga Milenković, Zdravko Biogradlija, Vasa Pantelić, Zaim Muzaferija, Davor Antolić, Milan Veljković, Pero Mojaš, Miloš Kandić i  Slavko Zamola. Radnja filma se zasniva na prikazivanju drame zemljotresa u Banjaluci 1969. kroz lične i kolektivne sudbine.

Inače, na špici filma “stoji” i da se “prvi put na filmu pojavljuje Slavko Zamola”. Banjalučani znaju Slavka Zamolu kao poznatog ugostitelja i ćevabdžiju (i danas u Starom zanatskom centru postoji radnja “Kod Zamole”), ali je, prema onome što zapisa kolega Slavko Podgorelec, “cijeli život proveo sa glumcima; pjevao je božanstveno, bio šeret i začinjavac, a uz sve to i cijenjeni ugostitelj”. U jednom od prošlih nastavaka ove rubrike objavljeno kako je kolega Podgorelac spasavao iz ruševima Gimnazije, nakon što je filmska ekipa završila dio snimanja u Banja Luci, a preselila se u Zenicu, o čemu Podgorelac navodi:

“…Zamola je automobilom otišao na snimanje. Nije daleko stigao. Zaustavila ga je, a nakon toga privela policijska patrola kojoj je dojavljeno kako se neki robijaš vozi u ukradenom autu. Nesretni Slavko nije skidao svoj filmski kostim-robijaško odjelo, sve do završetka snimanja. Slučaj je, nakon nekoliko sati razriješen: Zamola je stigao na snimanje, ali nikada nije otkrio ko stoji iza ove podvale…”

Inače, o zemljotresu urađeni su brojni naučno-stručni radovi, napisan veliki broj novinskih tekstova, reportaža, članaka, snimljeni tv-prilozi i dokumentarni filmovi, ali i književna djela. Tako je banjalučki slikar i književnik Jovan Spremo napisao i objavio roman “Kad zemlja drhti …” .