To je zato što, u velikom dijelu, nejednakost počinje u jaslicama. Bogati roditelji mogu priuštiti da potroše više vremena i novca na svoju djecu, a taj je jaz samo narastao u posljednjih nekoliko decenija. 

Ekonomisti Greg Duncan i Richard Murnane izračunali su da su između 1972. i 2006. roditelji s visokim prihodima povećali trošenje svojih prihoda na "aktivnosti koje obogaćuju" njihovu djecu za 151 odsto  u uslovima prilagođavanja inflaciji, u poređenju sa 57 odsto roditelja sa niskim primanjima.

Ali, naravno, to nije samo pitanje dolara i centi. To je takođe stvar slova i riječi. 

Bogati roditelji sa svojom djecom sedmično u prosjeku razgovaraju tri sata više nego siromašni roditelji, što je presudno tokom djetetovog formiranja u ranim godinama. 

To je razlog zašto, kako je objasnio Sean Reardon, profesor sa Stanforda, "bogati studenti sve više ulaze u vrtiće puno bolje pripremljeni za uspjeh u školi od učenika srednje klase".

Radi se o obrazovnoj trci koja ostavlja mnogo djece daleko, daleko iza. To je deprimirajuće, ali ni približno toliko kao ovo:

Čak i siromašni klinci koji čine sve ispravno ne prolaze puno bolje od bogatih klinaca koji rade sve pogrešno. Prednosti i nedostaci, drugim riječima, imaju tendenciju da se nastave. 

To se može vidjeti iz tabele predstavljene na godišnjoj konferenciji Federal Reserve Bank u Bostonu.

Bogati učenici koji napuste školu ostaju na vrhu jednako koliko i siromašni studenti ostaju na dnu, a što je 14 nasuprot 16 odsto. Ne samo to, oni koji se trude završavaju na dnu društvene ljestvice jednako kao i oni koji su beskorisni. I to je meritokracija.

O čemu je riječ? Radi se, naime, o nevidljivim barijerama. 

Bogata djeca koja mogu da se zaposle u porodičnoj firmi - a što je u Kanadi 70% sinova oni koji su dio elite od 1% - ili koji nasljeđuju porodično bogatstvo ne trebaju diplomu da bi napredovali. 

To je ekstreman primjer onoga što ekonomisti nazivaju "koncentracija prilika". U ovo spada sve, od prijema na fakultete do neplaćenih pripravničkih pozicija koje bogatim roditeljima daje priliku da igru okrenu u korist svoje djece.

U svakom slučaju, djeca iz porodica sa niskim primanjima bi svejedno prošla loše. To je dijelom i stoga jer su na meti kredita za školovanje koji ih opterećuju sa dugovanjima bez nekih velikih šansi za budućnost. Čak i ako steknu diplomu iz dobre škole, i dalje žive u siromašnim četvrtima, barem kada je riječ o crnačkim porodicama, a što ih čini izolovanim od dobrih prilika.

Iako nije sasvim u pitanju pismo-ja dobijam, glava-ti gubiš, gdje bogata djeca imaju bolje obrazovanje i opet bolje prolaze čak i ako to nemaju, ali je vrlo blizu toga. A ako se ovo nastavi, to će biti sve što se tiče američkog sna. 

izvor: Oslobođenje