Pa što niste gurali, valjda znate. Porađali ste se već.

Za sve koji misle da ako se jednom porodiš, sve znaš, varate se. Nisam gurala jer je pri prvom porodu bilo napona koje sam po instrukcijama predisala bez guranja. Zato nisam gurala. I ja sam reagovala da sam očekivala da mi se kaže.

Pri sledećem naponu su mi rekli. Beba je već napola bila vani. Pri izgonu pomažu metalne šipke – rukohvati, koje su dio kreveta i od kojih me još uvijek bole ruke. Sestra je u odnosu na prvi porod imala nove tehnike disanja – čekajući novi napon, rekla mi je da stavim ruke na grudi kako bih smirila disanje. Pomoglo je.

Sve što su mi rekli, a ja poslušala – pomagalo je.

Sledeći izgon i beba je bila vani.

Onako ljubičastu i mljackavu sam je tražila ali su mi je samo pokazali i odnijeli na pranje i vaganje.

Ja sam imala potrebu da se izljubim i izgrlim sa svima, pa u nedostatku svega sam ščepala doktoricu za ruku, što je bila neka improvizacija rukovanja. Doktorica je izgleda ili niskotlakašica ili zasićena svojom profesijom – reakcije su joj bile više nego mlake. Ali dobro, od svih priča koja sam čula u vezi doktora i Paprikovca, ne mogu se požaliti šta god da je posrijedi.

Nakon koji minut sam dobila bebu, okupanu i umotanu. Slijedilo je šivanje zbog manje rupture.  Nije mi urađena epiziotomija što se ispostavilo kao pametan potez. Imala sam samo dva šava. Pored lokalne anestezije, šivanje je dosta boljelo.

Da prekratim vrijeme pričala sam i sa doktorom i sa sestrama. Mislim da sam naglasila kako želim lijep porub. Bili su spremni za šalu. Iako je bilo bolno, zbog osoblja mogu reći da je brzo prošlo. Poslije je slijedilo guranje u tzv. hodnik gdje trebam odležati svoje prije nego što me pošalju u sobu. Sestra me je pokrila dekama i ostavila da tu ležim.

Deke su bile isto iz doba socijalizma – sive, teške, preteške.

Dok sam ležala, imala sam pogled na rađaonu. Unutra je bila jedna žena od čijeg zapomaganja je i meni bilo neugodno. Očekivala sam od osoblja bar neku ružnu riječ, neku reakciju međutim ništa. Gospa zapomaže, a oni je tješe i usmjeravaju na disanje.

Da se razumijemo, ko ima snage za zapomaganje u tom trenutku ima i za sve drugo. Svaki dah prilikom poroda je važan. Izvinite vi što ste zapomagale ali defnitivno ste jače od mene. Ja sam imala utisak da ću pasti u nesvijest ako progovorim ubudale.

Nakon cijele procedure što se radi nakon poroda a koja podrazumijeva ležanje, istiskanje ostatka iz stomaka i mahanja porodici u prolazu koja čeka u hodniku, prevezli su me u sobu. Prevezla me sestra i rekla bih po uniformi,  žena koja nije dio  medicinskog osoblja. Zbog gužve u sobama, u kojima su uglavnom dvije žene, ugurali su me u jedan ćošak u sobi dok se ne napravi mjesto.

Kako je uskoro došlo vrijeme posjeta, a u sobi je bila žena koja se porodila na carski rez pa nije mogla ustati, na moje iznenađenje, sestra joj je donijela poklone od porodice i nakon koji minut – cvijeće! Da, donijela joj je cvijeće samo da ga pokaže, pa ga je vratila zbog propisa koji ne dozvoljavaju ništa od sličnih rekvizita.

Mene su uskoro premjestili u moju sobu u kojoj sam bila tih četiri dana.

Po propisima, ako je sve u redu sa mamom i bebom, izlazi se treći dan iz bolnice. Kako sam se ja porodila u četvrtak, treći dan bi bila nedjelja a tad se ne otpušta.

Soba je isto tako bila trošna kao i ostatak bolnice. Stari i veliki metalni kreveti, visoki toliko da sam se ja od 175cm morala propinjati na prste kao bih se popela što nakon poroda nije uopšte ni zabavno ni ugodno. Uzglavlje mi je bilo pokvareno pa se nije moglo dići. A i da je bilo ispravno, to nije bilo moguće bez pomoći sestre jer je trebalo dobro potegnuti da bi se krevet doveo u željeni položaj. Improvizovala sam uzglavlje dekom. Pored kreveta su metalni kreveci namjenjeni bebama koje su većinu vremena kod nas.

Sobu isto ne uslikah ali cjelokupnu sliku može približiti fotografija kupatila. Tople vode je bilo.

Na dvije sobe, tj. 4 žene, dolazi jedna ovakva tuš kubina i jedan toalet. Toalet kod nas nije imao dasku za sjedenje ali nije sve ni do Paprikovca. Jedna majka je  npr. pušila u wc-u. Neka je ali meni je taj smrad iskreno smetao. Na nas 4 imali smo dvije male (one za papir) korpe za smeće. Ne mogu vam opisati na šta je to ličilo. Slabo ko se trudio da iole to smeće pristojno baci. Kad kažem pristojno, mislim na odlaganje higijenskih uložaka. Možda ovo nekom zvuči kao cjepidlačenje ali ipak tih par dana dijelimo prostor i ako ćemo očekivati od drugih promjene, ne bi bilo loše poći od sebe.

Mame, molim vas, ponesite vrećice za ovu svrhu. Traži mrvu truda, a svima će olakšati boravak u i onako ružnom okruženju.

Medicinsko osoblje

Moram reći da drugorotke imaju malo bolji tretman od prvorotki. Kad sam prvi put boravila gore, nailazila sam na komentare tipa:

Vidi ove – čita. Bolje bi ti bilo da čitaš o dojenju nego tu knjigu.

Nije me to mnogo doticalo. Kako sam se bojala poroda, poslije dolaska zdrave bebe i mog preživljavanja istog, sve mi je bilo ravno.

Ovaj put nije bilo takvih komentara. Osjećala sam se kao apsolvent među brucošima. Činjenica da sam prvu bebu dojila godinu dana, govorila je sestrama da neće imati puno posla oko mene.

Ipak, iako su prema meni bile ok, moje cimerke nisu tako lako prolazile. Prva, iako joj je ovo bilo treće dijete, muku je mučila sa uvučenim bradavicama. Svim silama se trudila da podoji dijete ali nije uspjevala. Sve je obično završavalo plačem bebe i mame.

Takve teške situacije je obično prekidala jedna od sestara grubo joj uzimajući dijete da bi ga nahranila. Pored toga tu su bili komentari tipa:

Zamisli da si ti gladna a da ti neko gura praznu kašiku u usta.

To jednostavno nije nešto što treba majci, koja se pri tom trudi, treba reći.

Druga cimerka je bila prvorotka koja je imala sličan tretman. Nijedna od sestara je nije pitala da li joj treba pokazati kako da podoji dijete dok se nisu libile da izgalame na nju.

Kako mi je mlijeko krenulo već isto veče, sledeći dan sam molila sestre da je ne hrane kako bih je mogla dojiti. Jedna smjena je to poštovala, druga je glumila ludilo. Meni upornost nikad nije bila strana pa sam non-stop ponavljala da je ne hrane, što je na kraju rezultovalo da je beba uveliko sisala već u bolnici.

Ono što je još bilo interesantno u pristupu osoblja je polaganje prava na sise. Baš tako. Npr. doktorica i sestra obilaze mame, pitaju kako ide dojenje, a sestra prilazi uzima tvoju golu i bolnu sisu, pritišće je  pokazujući kako ima mlijeka. Nikad se tupavije nisam osjećala jer nisam stigla ni reagovati…a ne znam ni kako bih i da sam imala vremena.

Vizita

Vizita je posebna priča. Pravilo je da prilikom vizite nemate donji veš, već samo uložak sa čitavom “aparaturom” na izvol’te. Sestre dolaze u pola 6 ujutro kako bi izmjerile temperaturu i pritisak i kako bi nas napomenule da se spremimo za vizitu.

Nikad se ne zna kad je tačno vizita!

Dešava se da dođe doručak, da je beba tu a vi trebate ležati prikovani za krevet jer nemate donjeg veša a pri tom krvarite. U slučaju, kao kod mene npr., gdje mi nije padalo na pamet da tri sata ležim tako,već ustanem i jedem, dva puta me je zaskočila vizita.

Jednom je doktor samo provirio i rekao da se ne ometamo u doručku, a drugi put nam je sestra držala predavanje govoreći da se vizita tako ne dočekuje. Slažem se, ali je valjda u redu i reći kad će ta vizita biti.

Zašto trčim ka doručku prije vizite? Pa zbog genijalnog rasporeda hranjenja.

Doručak između 8 i 9, ručak oko 12, a večera oko 17h. I to je to. Cijelu noć ne spavate jer morate masirati grudi i izdajati se ili hraniti bebu, i onda jedva dočekate taj doručak koji izgleda ovako.

Najbolji primjerak ručka je ovaj:

…a večera izgleda ovako

O hrani u porodilištima se pozabavio i portal “Bebac” što je na kraju rezultovalo intervencijom Ministarstva i donošenjem predloga jelovnika za sva porodilišta u Srbiji. Ovo napominjem jer me je razočarala rekacija žena kod nas koje ništa loše nisu vidjele u ovakvom tretmanu porodilja, a kao glavni argument su koristile da se radi o bolnici a ne hotelu i da  pritužbe ovakvog tipa nisu na mjestu. Zbog takvog nejedinstvenog stava žena, mi ćemo i dalje jesti ovakvu hranu.

Nije problem kad ti porodica donese šta ćeš jesti ali šta je sa onim ženama koje su prinuđene biti u bolnici duže od tri dana a nisu iz Banjaluke?

Na kraju zaključujem da zbog opšte anomije i nedostatka bilo kakvog sistema i pravila koja se poštuju, osuđeni smo na karaktere jedni drugih. Jednostavno imate normalne ljude koji normalno obavljaju svoj posao i imate one koji to nisu. Nebitno je da li je u pitanju čistačica ili doktorica.

Zgrada je takva kakva jest, a osoblje radi u uslovima u kakvim radi. Ništa tu normalno nema. Samo smo navikli na to. Uvjerena sam da se nešto može promjeniti ali dok država čeka da raznorazni proizvođači dječije hrane i pelena, opremaju bolnice i rade njen posao, nigdje se nećemo pomjeriti. Dok farmaceutske kuće opremaju bolnicu a predstavnici države dođu na slikanje, ništa ne ide na bolje. TO nije obnova bolnice, to je širenje tržišta.

Ovakvom stanju svesrdno doprinosimo i mi, ćuteći i ne postavljajući pitanja.

Zato prisustvo oca porođaju košta 500, 38 KM a mrak je nešto što će teško otići sa Paprikovca.

p.s. Od danas je aktuelna izgradnja novog dijela Univerzitetske bolnice na Paprikovcu. Baš me zanima u kojem će to pravcu ići i zašto baš sad.

izvor: karadara.net