piše: Mišo Vidović

Septembar je i „trenutak“ kada počinje nova školska godina. Koliko je učenika na početku ove školske godine sjelo u đačke klupe, već je poznato. Koliko će ih uspješno završiti razred i školovanje, ili na popravnim ispitima tražiti drugu šansu, do učenika je i njihovog interesa da nešto nauče, pa makar i za dovoljan uspjeh ili đačkim žargonom – za „cudvi“ (dvicu).

A da bi nešto naučili, i dobili kakvu-takvu prolaznu ocjenu, (ne)pisano pravilo je da redovno pohađaju nastavu. Pominjati statističke podatke o broju neopravdanih izostanaka učenika u banjalučkim školama prethodnih godina  predstavljalo bi prilično obiman posao; bilo ih  „dovoljno“ da se nastavnici i profesori hvataju za glavu, nadležne prosvjetno–pedagoške strukture „upozoravaju na alarmantno  stanje po ovom pitanju“, uz konstataciju „tendencije povećanja umjesto smanjenja broja neopravdanih časova i izostanaka“. Kakav će „rezultat“ biti nakon završetka ove školske godine, znaće se vjerovatno ako, prema tvrdnjama prosvjetnih radnika „bježanje sa časova ponovo postane masovan problem koji se mora što prije rješavati“.

Opšte je poznato da đaci sa časova bježe kako bi izbjegli ispitivanje i ocjenjivanje. I to je najčešći razlog, ali pojedini banjalučki profesori sa dugodišnjim radom u prosvjeti tvrde da učenici bježe „što im je dosadno u školi“?! Takođe  tvrde, ne treba isključiti ni mogućnost da kompletni razredi  „razgule“ zato što u gradu „ima neki zanimljiv događaj“. Još uvijek se prepričava izjava jednog „estradnog umjetnika“, turbo-folk pjevača koji je svjevremeno imao nastup u gradu. Upitan od novinara kako „ocjenjuje koncert u Banja Luci“, ovaj „umjetnik“, odgovorio je  u stilu „bilo je ekstra, fenomenalno, a na koncert sam uspio dovući i učenike jedne srednje škole“.

Bilo je i situacija da kompletan razred školske klupe zamjeni kafanskim stolovima!!! Profesor ih „provali“, ako ih već ne može „pobjediti“, on im se pridruži. Mada ovakav potez nije u bio u skladu sa relevantnim pedagoškim  standardima, legenda  „tvrdi“ da nakon profesorovog „ispitivanja“ u kafani, đaci do kraja godine nisu bježali sa njegovih časova.

Inače, „institut“ masovnog bježanja sa časa (u vrijeme kada je autor ovog teksta „gulio“ školske klupe), podrazumijevao bi da kompletan razred „potraži spas“ od ispitivanja i ocjenjivanja ili da razguli za vrijeme nekakvog „hira“ i dobre  zezancije?! Nakon što zatekne praznu učionicu, predmetni profesor bi posjedio nekoliko minuta, pa otišao. Uslijedilo bi obavještenje direktoru i razrednom starješini, kao i kritike i upozorenja „da se tako nešto neće više tolerisati“, izgubljeni  čas je nadoknađen i na kraju nije se moglo izbjeći ispitivanje i ocjenivanje. Bježanija bi se našla i na dnevnom redu sjednice nastavničkog vijeća, tražio se kolovodđa ili kolovođe, žustro se ukazivalo da se  „što prije moraju spriječiti ovakve negativne pojave kod naših đaka i omladine“, a upisivanje neopravdanih izostanaka bila je relativna pojava.

Međutim, rizik ovih bježanja sa časa imao je i svoju „lošu stranu“. Znale se događati opstrukcije, dvoje-troje kolega ostanu u razredu, profesor „normalno“ održi čas, „akcija“ propala. (Ne)pisano pravilo je bilo da se sa „štrajkbreherima“  „surovo“ postupalo: Znali su duži period biti okruženi zidom ćutanja i ignorisanja, nisu pozivani na „vannastavne  aktivnosti“- žurke, derneke i druženja, o njihovoj „izdajničkoj djelatnosti“ glas je stizao i do ostalih razreda u školi.

Što se tiče pravdanja časova sa kojih smo pojedinačno izostajali, osim ljekarskih uvjerenja, to su radili roditelji – pisanom porukom ili dolaskom lično u školu, kod razrednog starješine na informacije i roditeljske sastanke. Bilo je  nezgodnih situacija: „starci“ dođu na infromacije ili roditeljski, a  niste „prijavili“ sve časove sa kojih ste „razgulili“. Iznenađeni, i zaprepašteni takvom činjenicom, kod kuće naprave frku, očitaju vam „bukvicu“, obećate „da se nećete više tako ponašati“, i situacija se na kraju izgladi. Istina, bilo je nepopravljivih kolega koji su i pored obećanja nastavljali po starom, sa većim brojem „prikupljenih“ neopravdanih časova i izostanaka dovodili su u pitanje daljnji status u školi - osim loše ocjene iz vladanja prijetilo im je i izbacivanje iz škole. Ali, većina je i  pored „mangupluka“ sa eskiviranjem časova i nastave, ipak poštovala nastavni proces, učila i na vrijeme završavala školu.

„U svakoj školi postoji kućni red. Svi imaju svoje dužnosti. Dužnost učenika je da redovno dolaze u školu i da uče“. Prepisano iz sveske učenika drugog razreda jedne od banjalučkih osnovnih škola, a „poruka“ jasno i glasno „utvrđuje“ jednu od osnovnih obaveza đaka-redovno pohađanje nastavnog procesa. Uvjeren sam da djeca u ovom školskom uzrastu i ne pomišljalju na „bježanje“ sa nastave, ali za svaki slučaj, neka se zna...

A da učenici bježe iz škole i sa časova, poznato je od kada je škole i učenika, ali da su njihovi „pretpostavljeni “ – profesori  primjenjivali  njihove metode nije zabilježeno  u novijoj praksi. Međutim, o onoj  da svako pravilo ima izuzetaka , možda u jednom od narednih nastavaka ove rubrike.