Adrijan Vojnarovski spada u krug najobavještenijih ljudi kada se o zbivanjima u NBA ligi radi. Ako će se desiti neki veliki transfer igrača, vrlo je vjerovatno da će on prvi o tome izvijestiti javnost. Ako se desi neki skandal, i tu je poput komarca, "nepozvan", ali u pravom trenutku na jedinom mjestu na kome ga ne očekujete.

Njegove riječi se poštuju u SAD, izgradio se kroz svoj novinarski posao, pa otuda proističe i snaga njegovih poruka. A posljednju je naslovio: "NBA mora da povuče svoje zvijezde iz reprezentacije". I to jer apeluje da se na velika takmičenja ubuduće šalju američki igrači samo do 22 godine starosti.

"Konfete padaju, američka himna se svira, a iluzija o našoj košarci se sama odvija, iznova i iznova. Onda izađu treneri univerzitetskih timova Djuk (Majk Kžiževski, selektor SAD) i Sirakjuz (Džim Boehejm, pomoćnik Kžiževskog), grle NBA zvijezde, poziraju za fotografije koje će se slati... budućim zvijezdama košarke. Jadna Srbija, srebrna (na takmičenju u Španiji) samo je ukras za snimke koji će poslužiti za regrutovanje budućih koledž-igrača".

Tako počinje tekst Adrijana Vojnarovskog koji, isprva, možda nekima neće biti jasan. Poenta je u onim posljednjim riječima, iza "jadne Srbije" - Majk Kžiževski je trener univerziteta Djuk i, prema ovom autoru, on korisiti povjerenje Saveza da izgrađuje kult svoje ličnosti, ali koristi i to što kao selektor ima neometan pristup srednjoškolskim zvijezdama, koje potom dovodi u svoju koledž-ekipu.

Primjera za to ima mnogo, nećemo ih sada ni prepričavati, niti prevoditi, jer se tiču lokalnih košarkaških pitanja u SAD (mada, svakako, zvuči zanimljivo kada se sazna da selektor Kžiževski, u okviru svojih "uobičajenih aktivnosti", obiđe juniorsku reprezentaciju SAD, tamo ima neometan pristup i vrijeme za pojedinačne razgovore sa igračima, od kojih dvojica potom odaberu - da dođu kod njega u Djuk).

Ono što se posebno ističe u pomenutom tekstu je priča o samom šampionatu planete koji je završen pobjedom reprezentacije SAD nad Srbijom od 129:92. I, tu stvari postaju prilično zanimljive.

"Osim što je Derik Rouz (zvezda Čikago Bulsa koja je dugo bila povrijeđena) iskoristio ovo takmičenja FIBA kao savršenu rehabilitaciju i osim što su neki novinari uživali u klopi i prikupljali pečate u pasošu za neke dodatne putne bonuse koje će iskoristiti kada ljeto prođe - ovaj turnir je svima bio gubljenje i vremena i resursa", piše Vojnarovski.

Kako sad to?

Autor ovako objašnjava, iz ugla američkog sportskog komentatora:

"To takmičenje su zvali Svjetsko prvenstvo, sada je Svjetski kup u košarci. Ono što je sigurno, to takmičenje je nadživjelo svoju korisnost za NBA ligu, pa bi vlasnici i čelnici (NBA klubova) bili mudri ako bi zajedno poslali peticiju na adresu svjetske kuće košarke, FIBA, da se izmijeni budućnost međunarodne košarke. Jer, kao što mi je jedan izvršni direktor jednog NBA tima rekao - 'Više talenata i više interesovanja zaljubljenika u košarku ima naša NBA ljetnja liga nego ovaj događaj (prvenstvo svijeta)".

E sad, objasniti Srbima da je Svjetsko prvenstvo u košarci nebitna stvar, ide malo teže. Nama to ne pada na pamet da pokušavamo, već ćemo probati da otkrijemo - šta je to na čemu se, zapravo, insistira u ovom snažnom apelu, plasiranom kao glavna vijest na sajtu Jahua, tradicionalno jednom od najčitanijih u SAD.

"Svjetsko prvenstvo je divan događaj, dobro organizovan i dobro koordinisan, sa ponosom i bogatom istorijom. Ali je on još nešto: to je događaj koji je ispod praga dostojnosti za NBA zvijezde da bi one na njemu učestvovale. Zvijezda Indijana Pejsersa, Pol Džordž, na pripremama je polomio nogu i to u beznačajnoj pripremnoj utakmici, što tek sada nema nikakvog smisla kada vidimo da je SAD ubacila 129 poena Srbima u borbi za zlato", piše dalje Vojnarovski.

Ispod praga dostojnosti. Khm. Dakle, mi, ovdašnji, naš komšiluk, čitav ostatak svijeta, nismo dostojni - da se igramo košarke sa NBA zvijezdama? Što onda draftuju te "nedstojne"?

Vojnarovski, koji ističe da je 'zvijezda od 100 miliona dolara (Džordž) izgubljena u beznačajnoj probnoj utakmici', o svemu tome kaže sljedeće:

"Razlika (između američkih igrača i ostatka sveta) je ponovo narasla, a romansa koja je nastala pojavom naših 'Timova snova' polako ali sigurno umire. Jedini pravi put kojim treba ići je da američka reprezentacija bude sastavljena od igrača do 22 godine, da u njoj budu samo najbolji mladi NBA igrači i, uz njih, jedan ili dva 'superstara' iz koledž košarke koje treba predstaviti globalnom tržištu".

...

Može biti da su Amerikanci najbolji u košarci. Uostalom, izmislili su taj sport, a kod njih je i najorganizovanije vođen. Može biti da su najjače NBA zvijezde stvarno prejake za ostatak planete. Uostalom, najveće zvijezde poput Lebrona, Brajanta i Duranta nisu ni bile na ovom Mundobasketu, a sunarodnici su im se 'prošetali' kroz šampionat svijeta.

Ali, bude li se košarka posmatrala kroz 'igrače od toliko i toliko dolara' i bude li se ućutalo svaki put kada neko iz svijeta košarke počne naglas da razmišlja 'kako da svjetsko tržište upoznamo sa našom robom?' (pardon, košarkašem), onda i treba da bude kako Vojnarovski predlaže, jer će tišina svih onih "ostalih" biti dokaz da stvarno i nisu dostojni da brane istinske vrijednosti košarke. Uostalom i kod tih ostalih, pa i kod nas ovdašnjih, isto novac diktira štošta, isto ima rada iz ličnih interesa, ima i odluka koje se donose samo novca radi, pa košarka pati i pati. Ali...

... staviti u isti koš i pare i loptu, nikada i nigde nije donijelo ništa dobro.

Zna se gdje je mjesto novcu.

A lopti je mjesto tamo gde je - vole.

Ako te američke zvijezde vole košarku, doći će. Ako ne, nema veze. Mi ćemo uvijek znati da za nas, tamo negdje, gdje god to 'tamo' bilo, igraju samo oni - koji košarku vole. A vole je toliko da se pritom uopšte ne plaše jačih od sebe. Naprotiv. Čitav život i žive da bi se igrali baš sa njima.

izvor: Blic.rs