tekst/foto: Mišo Vidović

Ispod Kastela grupa mladih „entuzijasta“, ali i neke od redovnih „konzumenata“ ove plaže, kojima gore navedena obrazloženja nisu prepreka da se druže sa vrbaskim talasima. Nije im prepreka ni što se od prošle godine na svakoj od plaža nalaze zakucane table „Voda opasna po zdravlje ljudi - nije za kupanje“, i  kao da poručuju – „Ko se kupao kupaće se i dalje, ko se nije kupao, neka se ne kupa....!!!“

Ipak, moguće je  (ne tvrdimo sto odsto) da je ove godine sezona na Vrbasu  malo (za)kasnila. Kao što se moglo primjetiti iz gore navedenog, kupača ima, pa na primjer plaža kod Zelenog mosta, svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje, a dobro se drži i Abacija, a prema dosadašnjim informacijama sa kojima raspolaže VIA-a (Vrbaska informativna agencija - op. Aut.), situacija je zadovoljavajuća i uzvodno od Zelenog mosta, i na desnoj i na lijevoj obali. Istina, pojedine plaže, poput betonskog dijela i stepenica ispod Kluba izviđača „22.april“ izgledaju ruinirano, a preko vode, Studenac, mora se priznati djeluje sablasno pusto!!!

„Šta se ovo događa, nema puno čamaca na vodi?...Šta se dešava, prošle godine u ovo doba samo su „špartali  ?“..., samo su neka od zabrinutih pitanja  Banjalučana,  navikli da ih, dok ispijaju kafu u baštama, „trza“ zvuk udarca štice dajaka u vrbasko dno. Ipak, nije bilo razloga za brigu i „paniku“. U jednom trenutku fotoaparati su se „usijali“ da pohvataju sve čamce, koje su njihovi vlasnici nakon brižljivih priprema „izveli“ na druženje sa Vrbasom. Letaju objektivi na sve strane, a vlasnici čamaca, koriste i priliku da se pripreme za ovogodišnju trku. Razmjenjuju iskustva, dogovaraju se, za neke se može primjetiti da su „promjenili tehniku guranja i stranu“, jer pred njima je „nova sezona, pa i nova strana“. Podsjećaju jedni druge (za svaki slučaj) da će se trka, kao i izbor najljepšeg čamca održati 27. jula., radujući se još jednom takmičarsko druženju, gdje ima smisla biti među prva tri najbolja, ali je isto tako važno i učestvovati.

„Izlazimo“ iz čamca, na plaže. Čini se  da će i ove godine pojedine od njih pomalo „nespremne“ dočekati sve one koji bi se kupali, sunčali, igrali odbojku, fudbal, „šahirali“ u hladu, ali i popili koje pivo, pijuckali kavu „žestu“ i mezili... Često znam reći da sam najviše vremena provodio na plaži kod Zelenog mosta (što je i logično jer sam odrastao i veći dio  života stanovao u obližnjim neboredima), ali nisam zanemarivao ni Abaciju. Vjerujem da mnoge u posljednje vrijeme uhvati „fjaka“, ali i tuga kada se sa Abacije, pogledom „prebaci“ na Studenac...Opustio Studenac,  nema više prilike da se pregazi Vrbas,  i to po najvećem „zvizganu“, da sa provjerenom studenačkom rajom i ekipom, popijem dvije-tri rakijice, zalijem pivom koju Studenac najbolje ohladi, i poslije vraćajući se istim „putem“ slušam pitanje - konstataciju jednog od ekipe sa Studenca dok „izvozi“ čamac: “Da li si ti pregazio Vrbas i došao ovamo samo da popiješ rakiju i pivu...Pa ti si onda perspektivan pijanac...“!!!

A kako sam više vremena, ipak provodio na Abaciji, pretpostavljam da nisam dovoljno „kompetentan“ da opišem, prikažem, i dočaram kako je to nekada bilo na Studencu. Stoga slijede redovi koje je svojevremeno ispisao banjalučki novinar i publicista, Zoran Simić-Simara u  knjizi „Banja Luko, Oprosti“..:

"...Obišao sam razne metropole i sela. Nigdje Studenca! 

Jedina lokacija koju niko nema, Banja Luka ima! Na studencu tri pipe ima. Lijeva i desna je rezervisana za hlađenje piva i ostalih napitaka. Srednja je rezervisana za vodopije. Studenac je vazda imao i svoja pravila. Na primjer: ko baci opušak na beton, leti u Vrbas; ko ne može do Šuplje, ne mora ni na Studenac; ko je novi, mora litru rakije saliti i to pod zvizganom; ko probudi Buma, biće prebačen sve do Abacije; Ko dobije ''vruću'' u BSK-u, sljedeći dan je njegov Studenac; Sataraš predveče sprema onaj ko cijeli dan nije ušao u Vrbas; A dnevna obaveza je da svako mora bar jedan kamičak da uzida u Ostrvo spasa, jer da nije Ostrva spasa, tihak pod Studencem bi preplavilo smeće koje Vrbas nosi odozgo. Fajki je došao na ideju da se načini brzak pomoću ostrvceta koje svakim danom sve više raste. Nisam vjerovao da je taj Studenac tak'a napast; napije te, a onda opet moraš na njega da te istrijezni. A Studenac je uvijek imao i svoj ljudski inventar. Jasko, tata Studenca, Hafiz Intendant, Fajki, Kuko, Majči, Saja, Brko, Penda, Zele, Roda, Bum, Graja, Simo hirrug, Vojo pravnik, Ibac, Bego lovac na zeke, Šunka, Kesa, ... 

Meni je, jednog dana u pola vrelog ljeta, vrlo obaviješten, važan i povjerljiv čovjek, čije ime iz razumljivih razloga ne navodim, telefonirao da se kako znam i umijem snabdijem što većim količinama leda, jer ga uskoro neće biti, neki problemi s strujom i jos svašta nesto. Nabavljaj leda, valja će ti i trebaće ti kaže mi On. 

Šta mi je preostalo nego da mu kažem: jebote, pa ti nikad nisi čuo za Studenac!?...”