Iako bi ovo trebao biti putopis o Sloveniji, moraćemo posvetiti ovaj pasus našoj ukrajinskoj imaginaciji. Okvir tog plana je bio: kao, mi ćemo stopirati do Budimpešte i spavati kod poznanika od poznanika koji nam se ne javlja, isto tako ćemo preći cijelu Mađarsku i onda nekako objasniti graničarima da mi idemo „nako“, oni će nas pustiti, zaputićemo se za Lavov i Kijev odakle ćemo se vratiti za Sofiju. Smještaj u Kijevu je bio obezbijeđen, mnogo ljudi nam se ponudilo putem Couchsurfing-a. Dobrih ljudi uvijek, i u teškim vremenima.

Na kraju, ili bolje reći, na početku, našli smo se tog poznog martovskog jutra na jednom od banjalučkih kružnih tokova i uprli prst prema Ljubljani. Odlučili smo se za Sloveniju, iz praktičnih razloga. Bila nam je geografski blizu, druge komšije, pa smo im htjeli upasti nenajavljeno i vidjeti šta kriju po regalima.

U ruksacima, pored par prnja, imadosmo svežanj polupredrasuda, da ne bude da idemo praznih ruku, tipa: stara devizna štednja, slovenačka škrtost, ljutnja zbog inicijalnog raspada Jugoslavije, dijaspora i prateće posljedice, Janša, Metelkova ... neke smo potvrdili, druge i zaboravili, kako to obično i biva. Prije nego što smo prešli granicu, u poznatom gradiškom pabu, uhvatili smo zadah jeftinog piva, jer smo tamo naslućivali evro diktaturu.

Skoro cijeli put smo prešli autostopom. Nismo imali sreću da nam staju lokalci, samo u jednom slučaju. Uglavnom su to bili ljudi iz BiH i Hrvatske. Prema posljednjem popisu, 13% državljana Slovenije su porijeklom iz bivših YU republika. Od Ljubljane do Postojne, pokupile su nas tri veoma Slovenke i to na kiši, ali su ćutale. Mnogo se ćuti u Sloveniji.

Naši vozači su bile velike hodajuće priče. Čuvar banke koji nam je opisao davni slučaj neuspjele pljačke koja se završila pratnjom novca koji je ispadao iz vreća i doveo policiju do Ivice i Marice; djed iz Tomislavgrada koji ima sijaset potomaka po Beču i pokazuje nam slike svoje pokretne i nepokretne imovine, žive vage i nežive; momak iz Travnika koji živi u Sloveniji i dolazi da pije u BiH...i tako. Ali, jedan od najupečatljivijih vozača, ne samo po dužini puta, već i po događaju, bio je biznismen iz Rijeke koji je pokušao da se poslovno ostvari u Banjaluci ali je odustao zbog  nepovoljne atmosfere i neke vrste ekonomskog divljaštva. Njegova ponuda, na naplatnoj rampi pred Zagrebom je bila: idem u Celje, kratko se zadržavam i vozim vas u Ljubljanu.

Može.

Ispostavilo se da je kratka pauza zapravo rođendanska žurka jednog starijeg gospodina koji posluje i kod nas. Ne bježimo od ponuđenih ćevapa i piva i pitamo se: ko bi rekao da ćemo biti u sjevernom sumraku Slovenije, zbunjeni i oduševljeni u isti trenutak, bezazleno se osmjehujući slavljeniku i klimajući glavom gostima koji, eto, nama odklimaju, jer misle da smo nešto što vjerovatno nismo?

To je bio naš prvi susret sa Slovenijom. Veliki bijeli šator, dim roštilja, selfie posteri slavljenika okačeni (!) na šator, nekoliko desetina ljudi veoma neodređenog profila. Naslonili smo se na šank i osluškivali bend koji se kretao na trasi Seka Aleskić – neki čudan alpski folk – rock n roll.

Da, to što smo čuli, pojaviće se još mnogo puta kroz različite oblike. Što se tiče neke naše minimalističke istraživačke komponente ovog putovanja, mogli smo je okončati tu, uz austrougarsko-balkanski melos. Ali, nismo.

Ostavljamo slavljenika i razasute promile na 'letališču' pored Celja i nakon cjelodnevnog stopanja stižemo u Ljubljanu koja je voljena i po mraku. Negdje između usnulih betonskih jugoslovenskih zgrada i vatreno išaranih zidova savremena, ugledasmo usijane oči novih priča.

 piše: Stevan Stančić, Ivana Milinković