Piše/Foto: Mišo Vidović

Iako se  ovaj mjesec možda i poklopio sa klimom  u Brazilu, a  učestale kapi kiše stvaraju priličnu količinu nervoze, intenzivan miris lipe potvrđuje nepobitnu činjenicu da godinama, vijekovima, stoljećima, kako nalaže (ne)pisani red i tradicija, u šestom od dvanaest mjeseci, po banjalučkim alejama „cvatu lipe kao i lani“. (Uh, jesi ovo složio - op.ur).

Fotoapart nema tu moć da “snimi” miris lipe, ali Zlatko Paja Altarac, iz bijela svijeta poručuje: ”Šomi, ako ne uslikaš miris lipe, stvarno ću biti razoračan, ha, ha, ha...“

Simpatično-nostalgična poruka druga Paje, čvrst je dokaz da Banjalučani ne mogu bez cvata i mirisa lipe, ni ako su hiljadama kilometara udaljeni, i nikakvo čudo ne treba da bude ako se jednog dana pokrene inicijativa širokih razmjera da se miris banjalučke lipe „brendira“ i zaštiti!!! Banjalučani odavno tvrde da je Vrbas najljepša muška rijeka na svijetu, a da u njihovom gradu „lipa najljepše miriši na čitavom svijetu“.

„To je jedna velika istina, u koju sam se uvjerio toliko puta, dugo nisam bio u Banja Luci u junu, i sada sam udahnuo čuvenu banjalučku lipu .Trudim se i da što više šetam alejama da bih je udahnuo, da bih povratio dušu“, pojašnjava banjalučki publicista i novinar Bedrudin Gušić, trenutno stanovnik američkog grada Bostona. Potvrđuje da „valja u Banja Luku doći i zbog ovog mirisa lipa“.

“Ne može proći bez mirisa banjalučkih lipa...I sada  kada se vraćam tamo odakle ću ponovo doći u Banja Luku, vraćam se zadovoljan, jer me opojni miris banjalučke lipe vraća u lijepa sjećanja na mladost, na duge  šetnje alejama i drvoredima, po čemu je Banja Luka,  jedan  od najpoznatijih gradova u regionu..."

A evo, „napucao“ sam pedeset godina života, priznajem nikako da „skontam“ šta je specifično u tome što lipa u mom gradu miriši  najljepše  na svijetu. Pitao i raspitivao se kod malo starije raje, i na kraju dobio nadahut odgovor u nekoliko rečenica što ih posla moj prijatelj i drug Imran Muftić-Tamba:

„...I lipe imaju svoju dušu. Čaršijska oaza okićena hordom stabala lipinog cvata koja je nekada davno posađena ljudskom  rukom, u ljetnjim jutarnjim i noćnim satima daju lijep miris opijuma od cvata i fascinatno djeluje na svakog prolazika, putika, a pogotovo na mlade zaljubljene koji bi u noćim satima svojim prisustvom, naslonjeni na nekom  od stabala  od lipe, i u ljubavnom zanosu uživali u opojnom mirisu...Ostade u pričama  stara izreka: Aleja uzdisaja, aleja jedne mladosti...Banjalučka regija je poznata po svojim prelijepim alejama od lipa i njenog mirisa što kazuje da se radi o jednoj rasprostranjenoj oazi zelenila i mirisa u kojem, lipe imaju svoju dušu...“

A brojni su u proteklim razdobljima pohodili Banja Luku i ostavili pisane tragove o banjalučkim alejama i drvoredima. Istoričari, novinari, putopisci, pa je Evlija Čelebija, koji je šesdesetih godina 17og vijeka pohodio Banja Luku zapisao da “svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašću i ružičnjak, divan kao zemaljski raj”. Ostalo je zabilježeno da se osamdedesetih godina 19og vijeka u Banja Luci počelo “razmišljati” o alejama, a to je realizovao divizijski  general  baron von 

Joelson (Jelzun). Pisani izvori koji su na raspolaganju navode da je “po  njegovoj naredbi s obje strane široke ceste, koju su od šetališta s obje strane rastavljali široki i duboki jendeci (jarci), zasađene  sadnice, mahom lipe dopremljene iz Kozare, na dijelu od zgrade Arhiva Bosanske krajine, do tenkovskog vojnog učilista "Petar Drapšin". Aleja JNA je bila prva banjalučka ulica s drvoredima "po špagi" zasađenim. Odmah za ovim drvoredima "rodili" su se drvoredi od Vakufske palate do raskrsnice u Bojića hanu (kod Mljekare). Idućih proljeća nastavljeno je sa sadnjom drvoreda, najprije u Aleji braće Pavlić, iako je svojim većim dijelom zahvatala udaljeniji dio Banjaluke, pa je bila idealno mjesto za tihe mirne šetnje osobito zaljubljenih, zbog čega je i dobila ime "Aleja uzdisaja”.

Nakon što je  general baron von Joelson sproveo svoj namjeru, nakon sadnje prvih banjalučkih drvoreda, Henrick Renner, u djelu obajavljenom u Berlinu 1896. godine, navodi: “Velike široke ceste, obrubljene lipama, platanima i drugim drvećem, presjecaju park, a uz njih idu pješački putevi s rascvjetanom živicom...".