Radilo se o dobro poznatom ekonomskom fenomenu, ali tragično ga je bilo posmatrati: što je više bilo prodavnica, trebalo je proizvoditi više cipela pa su one postajale sve gore i nekvalitetnije. Kako su postajale gore, više ih se moralo kupovati da bi ljudi ostali obuveni, pa su tako trgovine rasle dok čitava ekonomija nije dostigla nešto što je, vjerujem, nazvano Obućarskim horizontom događaja, te je postalo ekonomski nemoguće graditi bilo što drugo osim prodavnica cipela.

Rezultat – kolaps, propadanje i glad. Većina populacije je izumrla. Onih nekoliko s povoljnom genetskom nestabilnošću mutiralo je u ptice – vidjeli ste neke od njih – koje su proklele svoje noge, proklele tlo i zaklele se da nikad više neće hodati. Tužna grupica.” (Douglas Adams: “Vodič kroz galaksiju za autostopere”)

Kada se aktuelno i u domaćim mainstream medijima perpetuiraju ideje o ratovima kao alatima ekonomskog rasta (jer su prirodne katastrofe, biće, nedovoljne), potrebna je stvarno ogromna količina (samo)zavaravanja da bi se proizvodnja nastavila objašnjavati potrebama tržišta. 

Nužan je uslov progresističke ideologije potrošnja koja očito već duže vrijeme ne može pratiti ni hiperprodukciju niti tehnološke promjene, a korporativno “planiranje” još se uvijek nije pomaklo od ideje nadmašivanja prošlogodišnjeg plana.

U svijetu u kojem su milioni neprodanih/ispražnjenih kuća i stanova, pa i čitavi nenastanjeni gradovi, danas se investira u barijere za beskućnike u javnim prostorima, a slične primjere možemo primijetiti i u svakoj drugoj proizvodnji, bilo da se radi o hrani, fotoaparatima ili automobilima.

Sheerness, Velika Britanija

Trenutno su na planeti milioni neprodanih automobila, a stalno se proizvode novi – Smithova se nevidljiva ruka, izgleda, te industrije ne dira. Umjesto da ionako precijenjenim vozilima spuste cijenu ili jednostavno unište višak (podsjetimo se da su u Brazilu cijenu kafe još 1932. godine držali visokom tako da su njome ložili lokomotive), proizvođači su se odlučili za skladištenje.

St. Petersburg, Rusija

Čemu? Osim što parkirani neminovno i brzo fizički propadaju, njihova vrijednost pada i zbog proizvodnje novih modela. U svijetu je danas više od milijardu motornih vozila u voznom stanju (procjenjuje se da će ih do 2020. godine biti 2 milijarde), a čak i da zanemarimo negativne ekološke aspekte, ideja da će ih svaka porodica imati po nekoliko rasplinula se s dugogodišnjom krizom na Zapadu. Kinezi, koji su danas najveći svjetski proizvođač s otprilike 20 miliona motornih vozila godišnje, još uvijek ih ne mogu kupovati u dovoljnoj količini – iako je Kina od 2009. godine najveće automobilsko tržište, automobila je tamo oko 80 miliona, dok ih je u Sjedinjenim Državama, naprimjer, oko 240 miliona. U Indiji, zemlji gdje je automobil i dalje važan simbol društvene mobilnosti, ukupan je broj oko 20 miliona.

Nije izvjesno da će, ma koliko se u proizvodnji skraćivao njihov rok trajanja, ovi uskladišteni automobili naći kupce na vrijeme, ako ikad, a najmanje vjerojatno na Zapadu. Neprodani zauzimaju goleme površine – neki od primjera su na slikama.

Valencija, Španija

Civitavecchia, Italija

Corby, Velika Britanija

Avonmouth, Velika Britanija

Da u globalnoj ekonomiji nejednakost već ima katastrofalne posljedice, dokumentuje se i objašnjava već decenijama. Cinizam kojim svjetska ekonomija ignoriše sve glasnije alarme vjerovatno će još za naših života rezultirati kolapsom. S obzirom na vjerovatnost da ljudska roba smisli i provede neku održivu politiku, njegujmo svoje perje.

Izvor: Pogledaj.to